Poznati jugoslavenski i hrvatski redatelj Lordan Zafranović desetljećima je čekao na priliku da realizira svoj ambiciozni projekt o stradanjima tijekom Drugog svjetskog rata. Njegov najnoviji igrani film, radnog naslova "Zlatni rez 42", a sada poznat kao "Djeca Kozare", temelji se na scenariju koji je još sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća napisao književnik Arsen Diklić. Projekt je godinama nailazio na zatvorena vrata raznih filmskih fondova, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji. Tek nedavno, financijska konstrukcija konačno je zatvorena uz potporu Filmskog centra Srbije, brojnih televizijskih kuća i donatorske kampanje na internetu.
Film je odabran da otvori ovogodišnji pedeset i treći po redu filmski festival FEST u beogradskom Sava centru, kojeg mnogi srpski kulturnjaci bojkotiraju jer smatraju da je, kao i drugi festivali poput kazališnog BITEF-a, kontroliran od strane Vučićevog režima. Iz solidarnosti sa srpskim kolegama, hrvatski glumci odlučili su ne doći na otvaranje FEST-a, što je protumačeno kao politički pritisak, ustaški bojkot, manipulacija... Odvratne napise u srpskim medijima ovih je dana teško pobrojati.
Najveći teret ove toksične i opasne atmosfere podnijeli su hrvatski glumci koji u filmu nose izuzetno ključne uloge. Rene Bitorajac i Milivoj Beader utjelovili su zloglasne ustaške zapovjednike Maksa Luburića i Ljubu Miloša, dok Leon Lučev igra fiktivnog ustaškog terenca koji na kraju usvaja preživjelo dijete s Kozare. Odmah po objavi najavnog videa, uslijedila je prava lavina strašnih komentara i prijetnji na društvenim mrežama i sa naše strane. Anonimni komentatori zahtijevali su njihovo trajno protjerivanje iz Hrvatske i oduzimanje državljanstva, optužujući ih da za novac beskrupulozno blate vlastitu domovinu.
Katastrofalnoj situaciji ne doprinosi ni sam redatelj, koji je, kao da želi "potkuriti", tijekom složene pretprodukcije svoj rad osobno predstavio i patrijarhu Porfiriju, koji je javno podržao film. Podsjetimo, radi se o čovjeku koji otvoreno negira genocid u Srebrenici, te na brojne druge načine utjelovljuje ono najgore što se u Srbiji trenutačno događa. Na prvoj zatvorenoj projekciji u Srbiji, uz samog Porfirija, kažu nam upućeni, bili su i ljudi povezani s ratnim zločinima u Hrvatskoj i BiH devedesetih.
Nije ovo prvi put da se oko Zafranovića diže buka: i prije prve klape, projekt je postao očekivano poprište ideoloških sukoba. Sama tema filma, koja duboko zadire u mračnu stranu hrvatske povijesti i bavi se stradanjem srpske djece, Židova i Roma u logoru Jasenovac, očekivano je izazvala goleme podjele i žučne rasprave u cijeloj regiji.
Jedan od recentnijih skandala koji se veže uz ovaj film odnosi se i na oštre optužbe za plagijat upućene autorima srpskog filma "Dara iz Jasenovca". Zafranović je tvrdio da je scenarij za taj film, koji potpisuje Nataša Drakulić, zapravo preuzeo ključne motive iz Diklićevog originalnog teksta. Dramska spisateljica Biljana Srbljanović javno je analizirala sličnosti između dva scenarija, ističući kako oba djela počinju zbijegom žena i djece iz kozarskog kraja, razdvajanjem na željezničkoj postaji i transportom u vagonima za stoku. U oba filma glavna junakinja ostaje sama s malim bratom nakon tragične smrti majke, a pojavljuju se i identične scene s otimanjem za vodu uz rafale. Redatelj Predrag Antonijević odlučno je odbacio sve optužbe, tvrdeći da se radi o općim povijesnim mjestima na koje nitko nema monopol, a cijeli je mučni slučaj na kraju završio na sudu uz obostrane tužbe za klevetu i povredu autorskih prava.
Dok su u Srbiji tražili tko je prvi napisao priču o djeci logorašima, u Hrvatskoj je film dočekan s ogromnom dozom skepse i neskrivenim bijesom desnih krugova. Kritičari Zafranoviću najviše zamjeraju što je projekt dobrim dijelom realiziran novcem iz Srbije, nazivajući ga u javnom prostoru isključivo propagandnim uratkom. Situacija je dodatno eskalirala kada se u javnosti iznenada pojavio promotivni plakat za film na kojemu je iskorištena autentična povijesna fotografija hrvatske djece iz izbjegličkog logora u El Shattu u Egiptu, a koja je pogrešno predstavljena kao slika stradalnika s Kozare. Iako su iz produkcije munjevito reagirali objašnjenjem da je pravi plakat tek u izradi te da se radilo o nespretnoj grešci, šteta je već bila učinjena, a revizionisti su iskoristili taj gaf kao ultimativni dokaz o namjernom povijesnom falsificiranju i jeftinoj instrumentalizaciji povijesti.
Proces dugotrajne pripreme ostavio je dubok i trajan trag na cijeloj glumačkoj ekipi. Milivoj Beader priznao je da nikada u svojoj bogatoj karijeri nije morao utjeloviti toliko zlu i beskrupuloznu osobu, te da je zbog uloge morao potražiti i psihološku pomoć, a u razgovoru koji ćemo danas objaviti na portalu Večernjeg lista otkrio je i kako se nosi s novim političkim pritiscima.
Redatelj Lordan Zafranović neumorno ustraje u jasnoj tvrdnji da njegov film apsolutno nije usmjeren protiv bilo kojeg naroda, već predstavlja glasan krik protiv fašizma i opomena je za budućnost, no promotivna strategija koju je odabrao, nažalost, samo doprinosi podjelama u regiji.
Otvori KEKS Pay
