Dugo najavljivani igrani film redatelja Lordana Zafranovića "Zlatni rez 42 – Djeca Kozare" pred publiku stiže 2. listopada 2026., kad u beogradskom Sava centru otvara 53. izdanje Međunarodnog filmskog festivala (FEST). Film se bavi stradanjem srpske djece s Kozare tijekom njemačko-ustaške ofenzive 1942. i zločinima ustaškog režima nad civilnim stanovništvom. Ključne odrednice svoje priče Zafranović ističe već u naslovu: broj 42 označava ljeto 1942. godine i ofenzivu na Kozari, a "zlatni rez", pojam koji u umjetnosti označava idealne proporcije, koristi kako bi opisao "savršeno" projektiranu tvornicu smrti u logoru Jasenovac.
Zafranovićev film izaziva kontroverze još otkad je prije desetak godina najavljeno njegovo snimanje, a kontroverzi nije lišena ni njegova promotivna kampanja, koja je počela ozbiljnom povijesnom manipulacijom. Kao središnji vizual filmskog plakata, naime, iskorištena je arhivska fotografija majke s djecom u zbjegu. No fotografija prikazuje obitelj Ivičević iz Drvenika, dalmatinske civile u izbjegličkom kampu u El Shattu 1944., kamo su nakon kapitulacije Italije pobjegli pred njemačkom ofenzivom. Riječ je, dakle, o hrvatskim izbjeglicama iz Makarskog primorja, a ne o srpskim stradalnicima s Kozare!
Fotografija je uzeta iz monografije Velimira Urlića "Makarski primorci u zbjegu, 1943. – 1946.", koju je 2003. objavio Gradski muzej Makarska. Upravo je ta fotografija objavljena na naslovnici knjige, a sada ju je Zafranovićeva ekipa izvukla iz njezina povijesnog konteksta, grafičkim dodavanjem bodljikave žice izmijenila prizor te ga na filmskom plakatu prikazala kao stradanje kozaračke djece. Da bi se razumjelo što se tom manipulacijom promijenilo, valja podsjetiti i na povijesni kontekst Kozare. Prema istraživanjima povjesničara Nikice Barića, ofenziva na Kozari bila je u prvom redu njemačka vojna operacija u kojoj su sudjelovale i snage NDH radi slamanja partizanskog pokreta. Nakon borbi, više od 60 tisuća zarobljenih civila, većinom Srba, deportirano je na prisilni rad ili u ustaške sabirne logore. Djeca su u tim kampovima masovno umirala od epidemija i iscrpljenosti, ali su tisuće njih spašene i udomljene zahvaljujući akciji Diane Budisavljević te posredovanju Hrvatskog Crvenog križa i Caritasa.
Što je, dakle, učinila Zafranovićeva ekipa "umetanjem" obitelji Ivičević u ustašku bodljikavu žicu i predstavljajući je kao prizor stradanja kozaračke djece? U politološkoj znanosti to se naziva oblikom instrumentalizacije prošlosti: tragedija jednih ljudi preuzeta je i preoblikovana kako bi pojačala emocionalni učinak priče o stradanju drugih. Takvi postupci, kojima se politička poruka stavlja ispred činjenica, nipošto ne pridonose pomirenju, nego samo produbljuju povijesne i nacionalne podjele. "Prekrojena" fotografija otvara raspravu o vjerodostojnosti filma "Djeca s Kozare", ali i o autorskom pristupu Lordana Zafranovića. Njegove izjave posljednjih godina pokazuju da odgovornost ustaškog režima često širi na hrvatsko društvo i državu. K tomu, ironija cijelog slučaja još je veća ako znamo da je i sam Zafranović (rođen 1944. na Šolti) prve dvije godine života proveo u izbjegličkom kampu u El Shattu. To što se u promotivnoj kampanji njegova filma povijesna građa o njegovu djetinjstvu podmeće pod ustašku bodljikavu žicu teško je opravdati umjetničkom slobodom, pa se otvara i pitanje je li autorima politička poruka važnija od povijesnih činjenica.
Takva marketinška strategija zapravo oslikava dugogodišnji autorski obrazac Lordana Zafranovića – oslanjanje na estetiku šoka i snažan emocionalni učinak. Još su se 1980-ih godina u jugoslavenskoj javnosti vodile oštre polemike o njegovu radu, o čemu svjedoče i ondašnji privatni dnevnici Franje Tuđmana. Tuđman je 9. kolovoza 1981. zabilježio svoja zapažanja o Zafranovićevu intervjuu za beogradsku Politiku pod naslovom "Dahau i Aušvic bledi su prema Jasenovcu". U tom je razgovoru Zafranović prihvatio novinarovu tezu o 700 tisuća ubijenih u Jasenovcu, a na upit je li proučavao zločine u drugim logorima, rekao je: "Monstruoznost ustaša u Jasenovcu čini Dahau i Aušvic bledim. Krvoločnost te vrste u istoriji nije zabeležena."
Nazivajući ga sarkastično "svjedokom o zločinima Hrvata", Tuđman zapisuje: "Taj splitski mandrilo snimio je onaj užasan film 'Okupacija u 26 slika', koji su slali u svijet zato što na taj način govori o zločinima Hrvata, gdje je doživio oštre kritike čak i komunističkih listova." Da Zafranović svoju političku misiju nije promijenio ni do danas, dokazuju i njegove novije izjave, koje su prerasle u političku propagandu protiv Hrvatske. U svom osobnom dnevniku, objavljenom na Radiju Slobodna Europa 2016. godine, redatelj piše o "strašnom, agresivnom i primitivnom nacionalizmu i fašizmu u našem hrvatskom biću". Njegove izjave uoči premijere "Zlatnog reza 42" idu i korak dalje u nametanju kolektivne krivnje: Zafranović tvrdi kako se u Hrvatskoj "ništa nije promijenilo od 1941./1942." te poručuje da on "govori u ime svog naroda kako bi rekao: Oprostite". Njegova ključna politička poruka glasi: "Dok netko ne klekne u Jasenovcu u ime hrvatske države, nema oprosta. To hoću kazati."
U intervjuu za srpski portal Forum iz 2024. godine, ustvrdio je kako njegov film "Zlatni rez 42" nije samo priča o povijesnom događaju. "Ne pravim istorijski film o Jasenovcu, nego film o zlu danas i ovdje", kazao je i objasnio da nas i danas okružuje "isto tako opasna stvar kao 1941. godine". Dok od Hrvatske traži pokajanje, Zafranović zatvara oči pred režimima koji financiraju njegov rad. Projekt "Zlatni rez 42 – Djeca Kozare" nastao je uz potporu Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, političkih nasljednika velikosrpske politike iz 1990-ih i ljudi koji glorificiraju ratnog zločinca Ratka Mladića.
Iz perspektive politike pomirenja, upitna je vjerodostojnost preuzimanja uloge moralnog arbitra ako se istodobno prihvaća proračunski novac od onih koji nikad nisu kleknuli pred Ovčarom i Srebrenicom. Zafranović, koji profesionalno djeluje na relaciji Prag – Beograd, u javnim istupima izbjegava osuditi ratnu politiku službenog Beograda iz 1990-ih, čime se njegova humanistička poruka zaustavlja na granicama državnih proračuna koji ga podupiru. U konačnici, takav pristup otvara pitanje o stvarnom cilju filma: je li riječ o legitimnom pijetetu prema kozaračkim žrtvama ili o obnovi starih propagandnih matrica o kolektivnoj krivnji Hrvata? Osuda ustaških zločina ostaje civilizacijska dužnost, ali jednako je tako nužno odbaciti pokušaje da se te tragedije koriste kao sredstvo trajne moralne diskvalifikacije hrvatske države i hrvatskog naroda.
Otvori KEKS Pay
Zafranović je stari pljuvač po Hrvatskoj... Pitajte ga tko mu plača stan ili tko mu ga je dao u Zagrebu.