Sacha Baron Cohen, slavni britanski majstor političke provokacije, ponovno je navukao trenirku i sunčane naočale. Njegov kultni lik, priglup bijelac iz predgrađa koji oponaša crnačku uličnu kulturu, vraća se na velika platna u novom kvazidokumentarcu "Ali G: Who Iz I?". Ali G sada nosi dredove, premda je zadržao prepoznatljiv stil odijevanja inspiriran američkim hip-hopom i uličnom modom. Puši travu, mizogin je i u životu ne radi ništa smisleno.
Premda se teško oteti dojmu kako je četvrt stoljeća njegove odsutnosti proletjelo u hipu, u međuvremenu je ipak, njegovim riječima, "svijet otišao kvragu: imali smo COVID, ratove i Eda Sheerana". No dok film u produkciji studija Amazon MGM Studios i Sony Pictures UK uskoro kreće u osvajanje kinoblagajni, umjesto crvenog tepiha dočekala ga je lavina optužbi za rasizam i kampanja za globalni bojkot – a da film još nitko nije ni vidio.
Samo dvije minute i 11 sekundi trailera bilo je dovoljno da organizacija za praćenje medija NewsCord pokrene kampanju kojom poziva kina diljem svijeta da odbiju prikazivanje filma. U ime svojih korisnika poslali su, zasad, više od 46.000 e-mailova velikim kinolancima, optužujući Cohena da satiru koristi kao "paravan za učvršćivanje rasističkih stereotipa". Nadalje, i tamnoputi britanski komičari izrazili su zgražanje ovim filmom, tvrdeći da taj lik više nema veze sa svojim izvornim korijenima – satirom bijelaca koji pokušavaju prisvojiti crnačku uličnu kulturu.
Umjesto toga, poručili su da Ali G perpetuira rasne predrasude, umanjuje crnačko iskustvo i prisvaja kulturu na način koji šteti crnačkoj zajednici. Britanska spisateljica Afua Hirsch nedavno je izjavila da joj je lik bio uvredljiv još u mladosti. "Znala sam da nas ismijava", napisala je, dodajući kako je danas potpuno izvan koraka s vremenom. "Crnci se više ne oblače tako. Čak ni bijelci koji ih imitiraju više ne govore tako. Seksualizacija crnkinja i ismijavanje žena iz radničke klase više nisu prihvatljivi. Cohenov takozvani humor sirova je mješavina svega toga."
Kao samoprozvani "glas mladosti" kasnih 1990-ih, Ali G bio je britanska kulturna senzacija, lik kojeg su oponašali na školskim igralištima i citirali u Parlamentu. No ne zadugo. Ista rasprava koja se danas ponovno vodi oko Ali G-ja već je postojala s prvim filmom "Ali G Indahouse" iz 2002., kada je podijelio javnost, hvaljen kao genijalna parodija kulturne aproprijacije i istodobno optužen za eksploataciju crnačke kulture.
Za neke jednostavno genij koji razotkriva društvo, za druge obični provokator koji ponižava ljude, jednima je Cohen istraživač koji razotkriva licemjerje, drugima je elitistički liberal koji uživa ponižavati ljude s kojima se politički ne slaže. Cohen je, međutim, puno neugodnija pojava. Možda je pogrešno zvati ga samo komičarom. On je istodobno glumac, scenarist, producent, satiričar i performer, ali njegovo je najvažnije oružje sposobnost da potpuno nestane u liku. Ali G govori o identitetu i kulturnom posuđivanju. Borat govori o nacionalnim stereotipima, antisemitizmu, mizoginiji i američkim društvenim podjelama. Brüno govori o homoseksualnosti, homofobiji i industriji slavnih. Aladeen govori o diktaturi, kultu ličnosti i političkoj korupciji. Who Is America? govori o političkoj polarizaciji i medijskoj manipulaciji.
Ali G je pokazao da ljudi mogu povjerovati čovjeku koji govori potpunu besmislicu ako dovoljno samouvjereno nastupa. Borat je pokazao da će ljudi ponekad sami izgovoriti šokantne stvari ako misle da razgovaraju s neobrazovanim strancem. Brüno je pokazao koliko daleko ljudi mogu otići kada misle da ih promatra netko iz svijeta celebrityja. Who Is America? pokazao je koliko su ozbiljni politički akteri spremni sudjelovati u apsurdnim situacijama ako misle da pred sobom imaju nekoga tko im može biti koristan.
A The Spy je pokazao nešto drugo: da je glumac koji je desetljećima živio od lažnih identiteta sposoban glumiti čovjeka kojem je lažni identitet bio pitanje života. Zato je možda najbolji opis Sache Barona Cohena: glumac koji je napravio karijeru od pitanja koliko lako ljudsko biće može povjerovati u tuđu masku. I tu je možda najdublja ironija njegove karijere. Ali G, Borat i Brüno nisu stvarni. Ali reakcije ljudi na njih jesu.
Njegov izvorni pristup imao je nevjerojatno učinkovit komični mehanizam, koristeći intervjue kako bi natjerao moćne figure iz establišmenta da se sami razotkriju. Među njegovim najslavnijim žrtvama nalaze se vodeće figure američke desnice, Donald Trump i Rudy Giuliani, čija su javna prepucavanja prerasla u otvoreno neprijateljstvo. Trump je na Cohenovu provokaciju nasjeo još 2003. godine u emisiji Da Ali G Show. Cohen mu je tada pokušao prodati bizarnu poslovnu ideju o "rukavicama za sladoled" koje sprečavaju curenje po rukama.
Frustrirani Trump prekinuo je intervju, tvrdeći godinama kasnije da je otišao nakon jedne minute jer je "jedini prozreo prijevaru". Cohen ga je javno demantirao, rekavši da je Trumpovo lice potpuno problijedjelo kad je shvatio tko ga intervjuira te da je zapravo proveo punih sedam minuta u razgovoru prije nego što je otišao. Kada je Trump nazvao Cohena "nakazom i varalicom", Cohen mu je na društvenim mrežama odgovorio: "Ni ja tebe ne smatram smiješnim, pa ipak, cijeli ti se svijet smije."
Još opasniji politički skandal Cohen je izazvao u filmu Borat Subsequent Moviefilm, gdje je žrtva bio Trumpov osobni odvjetnik Rudy Giuliani. Skrivene kamere u hotelskoj sobi zabilježile su 76-godišnjeg Giulianija kako liježe na krevet i gura ruku u hlače pred bugarskom glumicom Mariom Bakalovom, koja je glumila Boratovu maloljetnu kćer i konzervativnu novinarku. Bijesni Giuliani snimku je nazvao "potpunom fabrikacijom" i "političkim naručenim ubojstvom", tvrdeći da je samo uvlačio košulju, na što mu je Cohen hladno poručio: "Rudy je učinio to što je učinio. Pogledajte film i sami donesite zaključak."
Uistinu, njegova je karijera izgrađena na nestajanju u likovima (immersion comedy), kojim je pred kamerama razotkrivao licemjerje i predrasude nesvjesnih sugovornika, dobacujući besmislena pitanja koja bi sugovornika pouzdano izbacila iz takta. Uz nekoliko iznimaka, ti su sugovornici bili bijelci, od Noama Chomskog do Newta Gingricha. Socijalistički zastupnik Tony Benn, žrtva takve namještaljke, priznao je kasnije: "Ni u jednom trenutku razgovora nisam ni sekunde posumnjao da se radi o bilo čemu drugom osim o pravoj emisiji."
No neki su ovakvo tumačenje vidjeli kao opravdanje za nešto zlokobnije. Crnački britanski komičari posebno su vidjeli Alija G-ja kao čistu rasističku karikaturu. Komičar Felix Dexter bio je iskren: "Osjećam da se u velikom dijelu tog humora zapravo ismijava crnačka ulična kultura, a to se slavi jer omogućuje liberalnoj srednjoj klasi da se smije toj kulturi u sigurnom kontekstu u kojem mogu zadržati svoj osjećaj političke korektnosti."
Cohenovi poklonici na sve prijepore imaju jednostavan odgovor: upravo je to poanta. Ali G ne ismijava crnce, on ismijava bijelca koji pokušava biti ono što zamišlja da je crnac. Problem je samo u tome što satira ne dolazi s uputama za uporabu. Ako Cohen obuče kostim rasnog stereotipa, neće svatko nužno vidjeti da ismijava stereotip. Netko će vidjeti samo stereotip. A Cohen radi ono što dobra satira treba raditi: dovodi ljude u apsurdne situacije kako bi sami pokazali svoje predrasude.
Najzanimljiviji istup kojeg se vrijedi prisjetiti onaj je sociologa Paula Gilroya, koji je prvu komediju "Ali G Indahouse" vidio kao odraz sazrijevanja multikulturalne Britanije. Pišući 2002. godine, nakon premijere filma, Gilroy je iznio tezu da je taj lik ponudio "satiričnu mrlju u kojoj čak i najneurotičniji istraživači nacionalne psihe mogu otkriti svoje strahove i nade". To se tumačenje uklapalo u Gilroyevu teoriju o kulturnoj hibridnosti: nesuvislost Alija G-ja kao bijelog Engleza koji mijenja oblike i izvodi imitaciju crnačke urbane ulične kulture utjelovila je kulturno miješanje koje je oblikovalo Britaniju pod vladavinom laburista.
Ali G je predstavljao karikiranu verziju stvarnog destabiliziranja rasnih kategorija koje se događalo u to vrijeme. Neki su bili optimistični u pogledu kulturne raznolikosti, dok su drugi bili tjeskobni. Posebno se na utjecaj rane "yardie" kulture (jamajčanskih bandi), američkog hip-hopa i upadljive potrošnje ponekad gledalo kao na društvenu zarazu koja koči britansku mladež. Danas, međutim, ključno pitanje nije – je li u redu smatrati Alija G-ja smiješnim i je li on uvredljiv, već koja je funkcija i svrha tog lika u 2026. godini.
Njegov specifični kulturni kolaž sada se baca u daleko napetije političko okruženje. Kulturne granice i dalje ostaju porozne, ali političke su se granice oko nacionalne pripadnosti učvrstile. Ali G je proizašao iz politike koja je bila fascinirana kulturnim promjenama i miješanjem, a vraća se u politiku kojom dominira strože kontroliranje toga tko uopće smije biti Britanac. Tjeskoba koju je Ali G nekada predstavljao sada je prerasla u daleko neprijateljskiju borbu.
Promijenili su se i mediji putem kojih se upija kultura. Rasna politika Alija G-ja izvorno se prenosila putem televizije: montaža, raspored emitiranja i službeni regulacijski kanali značili su da su, koliko god stvar bila kontroverzna, Baron Cohen i njegovi suradnici mogli kontrolirati njezinu poruku. Na internetu ta kontrola nestaje. Lako je zamislivo kako se scena s Alijem G-jem danas izrezuje i dijeli kao anegdotalni dokaz propasti Britanije. I tako Ali G stiže iz analognog svijeta u onaj koji je daleko više rasno podijeljen, online orijentiran i politički nestabilan.
Cohen se tako vraća liku iz razdoblja kada gotovo nitko nije znao tko je Sacha Baron Cohen. Sada, međutim, problem više nije kako prevariti ljude da ne znaju tko je Ali G. Problem je kako napraviti Alija G-ja u svijetu u kojem su stvarni političari, televizijske zvijezde i internet-influenceri često apsurdniji od njegovih najluđih izmišljotina. Upravo se (i) oko toga danas vodi rasprava o njegovu povratku: svijet je toliko promijenjeno mjesto da se postavlja pitanje može li Ali G još uvijek biti jednako subverzivan kao krajem 1990-ih.
Prema kritičaru Guardiana, Sacha Baron Cohen više nije autsajder koji igra ulogu autsajdera, on je sada vrlo slavni 54-godišnji multimilijunaš koji pokušava izvesti posljednji očajnički pokušaj oživljavanja karijere: "Hoće li itko uopće nasjesti na to, i što bi on uopće mogao razotkriti u današnje vrijeme? Lako je odbaciti bijes oko povratka Alija G-ja kao običnu političku korektnost. No nije stvar u tome da je Britanija postala preosjetljiva na šalu, već u tome da ta šala jednostavno više ne funkcionira. I tako, ono što se vraća s Alijem G-jem, jedva da je išta više od istog starog stereotipa u novom kostimu, odvojenog od vremena u kojem je značio nešto više."
Cohen je, dakle, došao do prilično neobične točke. Čovjek koji je nekoć ismijavao društvo zato što je bilo apsurdno danas se vraća u društvo koje je, barem u mnogim aspektima javnog života, postalo toliko apsurdno da mora pronaći novi način da ga nadmaši.
Iako su se pojavile glasine da su pojedina art-kina poput Picturehousea otkazala film, pokazalo se da ga nijedan veći kinolanac zapravo nije službeno zabranio. Udruženje britanskih kina jasno je poručilo da kina nisu tu da djeluju kao cenzori ili arbitri javnog ukusa. Dok film ima golemu podršku online zajednice te zvijezda poput košarkaša Kevina Duranta i repera A$AP Rockyja, ključno pitanje ostaje visjeti u zraku: je li svijet postao preosjetljiv na šalu, ili ova šala, odvojena od vremena u kojem je nešto značila, jednostavno više ne funkcionira?
Ususret filmu "Ali G: Who Iz I?", koji u kina stiže 23. listopada, uz objavu trailera na Twitteru Cohen je napisao: "U vremenu kada jedna politički nekorektna šala može uništiti karijeru komičara, odlučio sam igrati na sigurno i vratiti ovog tipa."
Otvori KEKS Pay
