U Staroj gradskoj vijećnici na splitskoj Pjaci u četvrtak navečer bit će otvorena izložba "Sub specie lucis – Emanuel Vidović/Zvonimir Mihanović", koja je već proglašena jednim od najvećih ljetnih kulturnih događaja u gradu podno Marjana. Izložba autora dr. Joška Belamarića donosi susret dvaju slikarskih velikana povezujući dva stoljeća splitskog slikarstva.
Na tri kata Stare gradske vijećnice bit će prezentirano 18 Vidovićevih i 18 Mihanovićevih djela. Postav prikazuje dvije slikarske poetike kroz zajedničke motive, istodobno naglašavajući njihove različite slikarske pristupe. Logika zajedničkog izlaganja Vidovića i Mihanovića strukturirana je oko onoga što ih stvarno povezuje i onoga što ih razdvaja, jer upravo ta napetost čini koncept izložbe smislenim, a ne proizvoljnim. Izložba spaja dva slikara koje dijeli gotovo stoljeće i koji se razlikuju po tehnikama i odnosu prema vremenu slikanja. Jedan hitar, ponekad gotovo grozničav, drugi spor kao rast koralja, a spaja ih upravo ono što se ne vidi na prvi pogled: funkcija koju more, svjetlo i zavičajni krajolik imaju u njihovu djelu. To je prva i najvažnija poveznica.
No vrlo zanimljivu poveznicu otkriva i Zvonimir Mihanović, koji je za Večernji list ispričao kako je kao mali dječak, kada je imao oko sedam godina, bio u atelieru velikog umjetnika. Nakon Drugog svjetskog rata, kad je vladala velika glad, njegova obitelj stanovala je nedaleko od Vidovića.
– Moja majka imala je veliko polje i kao mnoge žene toga doba, davala je ljudima povrće. Ne znam kako se povezala s Vidovićima, ali sjećam se da mi je rekla da odnesem barba Vidoviću blitve, krumpira i drugog povrća – kazao nam je Mihanović.
Odnio je košaru i vidio umjetnika kako slika u atelieru. Bio je u gipsu jer je slomio kuk, međutim to ga nije sprečavalo da i dalje intenzivno stvara.
– Dao mi je stolicu i rekao da sjednem pored njega. Ne mogu se sjetiti o čemu smo razgovarali, međutim dobro pamtim kako sam uzbuđeno gledao njegove kistove i boje. Prvi put u životu vidio sam uljane boje. Pratio sam svaki potez. Sjećam se njegova jedinstvenog neba. Sjećam se da je taman počeo slikati od crvenog horizonta prema sivoj i plavoj – istaknuo je Mihanović.
Dodaje da je kao dječak neprestano crtao i da su ljudi koji su vidjeli njegove crteže govorili da su izvanserijski. Zato je susret s Vidovićem za njega bio izniman i nezaboravan. Vidović i Mihanović, premda ih dijeli gotovo stoljeće i unatoč potpuno različitim tehnikama, obrađuju iste motive. Obojica su slikari Dalmacije.
– Cilj izložbe, naglašava uz ostalo njezin autor, nije samo usporediti dva umjetnička opusa nego i pokazati kontinuitet domaće slikarske tradicije mediteranskog ključa i njezinu trajnu sposobnost da suvremenom promatraču ponudi prostor kontemplacije, tišine i novog razumijevanja zavičajne baštine. Takav cilj ima više uporišta: obojica su formirana izvan Dalmacije (Vidović u Veneciji/Milanu, Mihanović u Milanu/Parizu), obojica se vraćaju istom zavičajnom repertoaru kao trajnom izvorištu i za obojicu vrijedi da geografija nije bitna sama po sebi, nego kao ruho koje posuđuje stanje duše. Time se linija od početka 20. stoljeća do danas ne prikazuje kao stilski niz (impresionizam – simbolizam – hiperrealizam), nego kao postojanost jednog senzibiliteta unatoč posve različitim tehnikama.
Preciznost Mihanovićeva kista vidljivo je podređena miru, ali ona nije cilj, nego sredstvo, isti onaj alat koji Mihanović koristi ne da bi prikazao svijet kakvim jest, nego kakav bi on, u svojoj idealnoj i vječnoj biti, mogao biti. To je mimesis u službi metafizike, a ne u službi dokumentacije, formula koja se, paradoksalno, gotovo posve poklapa s Vidovićevim kasnim slikarstvom, u kojem se predmeti isto tako postupno razgrađuju, pretvoreni u čistu slikarsku tvar. Dva jezika jedne te iste mediteranske kontemplacije. Dva jezika, makar dijametralno suprotna, vode u isto pristanište: more kao stanje duha, brod kao usidrena metafora...
I još nešto vrlo zanimljivo. U prostoru Stare gradske vijećnice Zvonimir Mihanović izlaže nakon punih 40 godina. Davne 1986. na istom mjestu održana je njegova velika izložba na koju "je došlo pola Splita". Djela za izložbu "Sub specie lucis – Emanuel Vidović/Zvonimir Mihanović" stigla su iz Pariza, Beča i Milana i neka će javnost vidjeti prvi put.
– Jedan francuski psiholog rekao je da sve što se čovjeku dogodi, dogodi se u djetinjstvu, negdje do 15. godine. Kasnije mu je život kvalitetan i sretan onoliko koliko je uspio realizirati snove djetinjstva. Ja sam svoje ostvario – zadovoljno će Mihanović.
Otvori KEKS Pay
