Roger Waters godinama je održavao spektakularne turneje kojima je, djelomice i zasluženo, "svojatao" legendarne albume Floyda, kojih je bio većinski autor, uz dužno poštovanje članovima grupe koji su sve to odsvirali kako je zapamćeno u povijesti rocka. No Waters je, neporecivo, bio ključni razlog da ti albumi uopće i nastanu takvi kakvi su bili.
Održao je Waters i nekoliko sjajnih turneja koje smo imali prilike gledati i u Zagrebu ("The Wall" i "Us + Them"), ali ne i posljednju "This Is Not a Drill", koju sam lani gledao u Budimpešti. Nešto kasnije bio je i izravan prijenos koncerta s iste turneje iz Praga, koji su domaći poklonici kao i mnogi širom svijeta mogli gledati u Cineplexx kinu.
Upravo taj nastup, dodatno premontiran i sređenog zvuka, pojavio se kao službeno izdanje turneje "This Is Not A Drill: Live From Prague" na Blu-Rayu, dvostrukom CD-u ili četverostrukom vinilu (Sony/Menart). Kad čovjek s iskustvom i zaslugama poput Watersovih, s navršene 82 godine života objavi koncertno izdanje bolje i od prethodne dvije spektakularne turneje, očito je da govorimo o čovjeku svjesnom ne samo trenutka nego i vlastite povijesti. "This Is Not A Drill: Live From Prague" spoj je starih pjesama Watersa iz solo kataloga, favorita i skrivenih dragulja Pink Floyda te scenske invencije i bogatstva režijsko-dramaturškog spektakla kakav vam nitko drugi ne može priuštiti.
Waters je "jači" i od U2 i od Stonesa i svih sklonih glomaznim produkcijama, jer je kod njega spektakl tehnološki inovativniji i zahtjevniji, a porukom i kompletnim prosedeom daleko potpuniji i smisleniji. Drugim riječima, Waters nije "spektakl" samo po izvanjskim mjerilima grandiozne scene nego i po njezinu korištenju. S pozornicom u središtu dvorane i hi-tech luksuzom svake vrste, samo je bio potreban sjajan bend, jedan od najboljih Watersovih, da program s "This Is Not a Drill" turneje pretvori u njegovo najbolje koncertno izdanje.
U pravoj scenskoj predstavi događa se puno više od samog izvođenja pjesama, od idejne postavke, samog showa, dizajna, političkog angažmana (postoje titlovi za govorne dijelove koncerta, što pospješuje razumijevanje Watersovih poruka) i, dakako, svirke. Čak su i prateće pjevačice bolje od onih s prethodne turneje, a glavni dodatak je bubnjar Joey Waronker, koji je upravo na turneji s grupom Oasis. Nekada član R.E.M.-a, Waronker igra veliku ulogu u tome što pjesme "idu" naprijed i dodaje suptilne detalje zbog kojih koncert ne djeluje kao manirističan "Pink Floyd džuboks".
Pjesme poput "Have a Cigar" i "Sheep" s albuma "Wish You Were Here" i "Animals" spadaju među najbolje izvedbe bilo kojeg člana Pink Floyda, tim više što se radi o materijalima koje ni originalna postava nije puno svirala, kao ni "Two Suns in the Sunset" sa zadnjeg albuma "The Final Cut" iz 1982. Tu su i Watersove "The Bravery", "Powers That Be" i "Is This The Life We Really Want", a završetak koncerta u "baru" na sceni, s razgovorima i tihim akustičnim pjesmama "The Bar – Part 2" i "Outside the Wall" efektan su i emotivan kraj koncerta.
Iako su "The Wall" i "Us & Them" bile sjajne predstave, glazbeno je ovaj koncert bolji, a i bend djeluje opuštenije te svira, naravno, maestralno. Naravno, ponavljanje materijala s "The Dark Side of the Moon" neizbježan je mamac širokoj publici, a Jonathan Wilson ima preslab vokal za "Money" i "Us & Them", jer je Davida Gilmoura nemoguće zamijeniti. Iako je Waters napisao tekst za "Wish You Were Here", i tu nedostaje Gilmourov glas, kao i u "Run Like Hell". No, s druge strane, činjenica da Waters pjeva vodeće vokale u svim pjesmama osim dvije, daje autentičnost koncertu koji ne djeluje kao "Pink Floyd tribute", što se svim članovima benda znalo događati u prošlosti.
Ono što mnogi nisu očekivali bili su ljudski lik i djelo Rogera Watersa, koji je hi-tech inscenaciju koncerta podložio svima razumljivim temama, jakim političkim angažmanom i podsjetio koliko su pjesme koje je napisao u vrijeme Pink Floyda bile socijalno i društveno angažirane. "This Is Not A Drill" korak je dalje u tom smjeru, a intimniji završetak "u baru" na sceni, s Watersovim monolozima, daje intimističan ugođaj inače spektakularnom koncertu koji scensku umjetnost i performanse vodi korak dalje i više.
Kao i toliko puta do sada, jasno je da je puno bolje gledati Rogera Watersa bez Floyda nego nego nekad Floyde bez Watersa. Sve Watersove turneje bile su rasprodane i upravo je to jedan od razloga njegova utjecaja, jer ima utjecaja i zaleđe publike i kritike koja podržava čovjeka čiji stavovi ne idu niz dlaku općeprihvaćenima, a u stanju je riskirati makar mu nakon toga otkazivali koncerte, kao u Frankfurtu ili Poljskoj lani. Dapače i sam će ih Waters otkazati pomisli li da ga netko pritišće da promijeni mišljenje. Poput Slavoja Žižeka, čim prozbori o Izraelu i Palestini, možete biti uvjereni da će nastati skandal o kojem će sutra izvještavati svi svjetski mediji. Isto će se dogoditi i ako snimi "Redux", novu verziju albuma "The Dark Side of the Moon", jer, paradoksalno, izgleda da se antologijske izvorne verzije mnogi drže kao pijan plota više nego sam koautor pjesama. No još otkako je u Berlinu nakon pada zida postavio svoju verziju spektakla "The Wall", tamo gdje je to bilo najlogičnije, s postavom rock zaslužnika kakva nije viđena od koncerta "Posljednji valcer" The Banda ili Live Aida, Waters ostaje prvak angažiranih i grandioznih scenskih produkcija poput ove na zadnjoj turneji.
Otvori KEKS Pay
Ne bi li bilo vrijeme da Horvat odraste kao I da dopusti R'nR-u da odraste a ne samo da prati 40 godina stare ocvale velikane?