Večer je počela "Apalačkim proljećem" Aarona Coplanda. Komorni orkestar Mahler, sastavljen od probranih glazbenika s raznih strana, svirao je vrlo precizno i točno, baš kako je i dirigirao maestro Teddy Abrams. Međutim, sjajnu tehniku baš i ne prate spontanost i karizma. Prvi plamen istinskog glazbenog užitka u orkestru i publici zaiskrio je tek s pojavom najpoznatijeg dijela skladbe, varijacija na veseli pobožni američki napjev "Simple Gifts".
No to je ionako bila uvertira za glavnu zvijezdu večeri zbog koje je i bio rasprodan ljubljanski Cankarjev dom. Ovacije su se čule čim je kročila na pozornicu, noseći u rukama dugačak pernati rep poluprozirne crne haljine, na vrtoglavo visokim petama svojih omiljenih "Louboutinki". I onda taj njezin karakterističan naklon. Kao kad se krpena lutka u hipu prelomi, savije i uspravi, poput napete opruge.
Majka je željela da postane balerina. Ali umjesto onoga što na baletnim probama vidjela, djevojčicu je privuklo i obuzelo ono što je čula. Glazba. Klavir koji je stajao u kutu njihova doma dobio je svrhu. Ostalo je povijest, legenda i senzacija koja na svjetskim pozornicama traje već dva desetljeća.
Kinesko čudo od djeteta izraslo je bez trauma u umjetnicu svjetske klase. Jedan od sudbonosnih trenutaka zbio se u proljeće 2007. kada je kao dvadesetogodišnjakinja uskočila umjesto Marthe Argerich u izvedbu Čajkovskijevog Koncerta u b-molu uz Bostonski simfonijski orkestar. Dvije godine kasnije već ima ekskluzivni ugovor s Deutsche Grammophonom za koji je do danas snimila već čitavu policu senzacionalnih albuma.
S bezobraznom lakoćom skakutala je kroz komade koji su minska polja većini drugih pijanista. Od oca udaraljkaša naslijedila je osjećaj za ritam i eksplozivnu energiju s kojom od najnježnijeg pianissima može u milisekundi dosegnuti perkusionističku brutalnost.
A onda je postala i pijanistički vamp. Do izražaja su došli i majčini darovi: izvanredno držanje, svijest o vlastitom tijelu i pokretu.
Sve je to Yuja Wang, rijetki dragulj koji je još nedostajao, a nema ih mnogo takvih, u kruni iz ljeta u ljeto sve raskošnijih i bogatijih programa Ljubljanskog festivala.
Bez virtuoznosti za koju ne postoji riječ nemoguće bolje je i ne pomišljati na izvedbu Klavirskog koncerta Samuela Barbera. Pod prstima Yuje Wang to je izgledalo kao rutinsko zagrijavanje sve do finiša s vatrometom.
Svaka čast orkestru i maestru Abramsu koji ga je uvježbao i suvereno proveo kroz vrtloge uskovitlanih ritmova. Abrams je u karijeri Yuje Wang važan i kao dirigent uz kojeg je osvojila svoj prvi Grammy za album "Američki projekt", na kojem svira i Abramsov Koncert za klavir i orkestar. Ali, maestro Abrams nema kapacitet i senzibilnost da bi bio istinski partner umjetničkom i osobnom erosu Yuje Wang. Utoliko je bolje što je nakon ipak pomalo rutinske parade prvog dijela, uslijedio drugi u kojem više ništa, pa ni dirigent, nije stajalo između Yuje Wang, orkestra, publike i glazbe koja je mnogima te večeri bila otkriće.
Nakon što su briljantni limeni puhači sami izveli najprije atraktivne Fanfare iz baleta "La Péri" Paula Dukasa i potom, uz timpane, Barberove "Mutacije iz Bacha", Wang se pojavila u kratkoj haljinici prekrivenoj zlatnim šljokicama. Ljupko, šarmantno i nadasve muzikalno bila je za klavirom više "bend-liderica" nego dirigentica nadahnutog orkestra s kojim nam je priuštila ljupku, melankoličnu, prpošnu i vrckavu izvedbu - kako već koji stavak zahtijeva - Jazz suite Aleksandra Cfasmana, kod nas malo poznatog "oca" sovjetskog jazza.
Duge i burne ovacije. Wang dobiva cvijeće, koncertni majstor vino. Ona smjesta trampi buket za butelju, pa uz diskretnu pratnju udaraljkaša svira transkripciju latino-jazzerske skladbe Danzón br. 2 Artura Márqueza. Oduševljena publika na nogama. Još jedan bis, eksplozivni stavak Precipitato iz Sedme sonate Sergeja Prokofjeva. Dvorana još jednom stojećim ovacijama ispraća pijanisticu i orkestar.
A čemu onda uopće priča o haljinama i štiklama? Umanjuje li to ozbiljnost nastupa samosvjesne i prelijepe pijanistice? Stječe li tako Wang nepravednu i nezasluženu prednost pred kolegicama i kolegama? Nipošto.
Nagutala se Wang uvreda i prezira, ali nije ustuknula. Minijaturne haljine, šljokice, gola leđa i Louboutinove potpetice postale su dio njezina scenskog identiteta. Nju ne zanima učiniti se nevidljivom. Ona na klasično-glazbenu scenu izlazi s imidžom rock-zvijezde i modne ikone. Ali onda trijumfira svirajući glazbu u kojoj nema blefiranja, bio to Rahmanjinov ili Liszt, Šostakovič ili Prokofjev, Schönberg, Stravinski, Ligeti, Messiaen ili suvremeni autor.
Ukratko: Yuja Wang nije postala velika pijanistica zato što je bila vamp, nego si je mogla dopustiti da postane vamp zato što je već bila i još je uvijek zastrašujuće sjajna, darovita, muzikalna i divna pijanistica.
Otvori KEKS Pay
