Od vremena Azre bubnjar Boris Leiner neprestano je bio prisutan na sceni, nekad vidljivije, nekad manje, u bendovima Vještice, Šo Mazgoon te u različitim drugim kombinacijama te se njegova sklonost veseljačkom pjevanju i izvođenju međimurskih skladbi već dobro zna. S druge strane, Mišu Hrnjaka, bivšeg basista Azre, nismo vidjeli i čuli više od dvadeset godina pa je najava zajedničkog albuma Azrine ritam-sekcije iz najjače faze bila određena zanimljivost.
Ipak, sudeći po albumu „Viša sila“, koji se pojavio ovih dana, kao da se nismo puno pomaknuli u spoznajama današnjih kapaciteta, odnosno sklonosti ovoga dvojca. Naime, album zvuči dominantno leinerovski, onako kako je mogao zvučati novi album Vještica (bez Srđana Sachera, hoćemo li cjepidlačiti). Uz sviranje basa, Hrnjakov se doprinos uglavnom svodi na vokal u pjesmi „Mađarica“ (koji zbog boje glasa priziva pjesmu “Uvijek ista priča“, no to je sve od asocijacija na Azru) i autorski instrumental „Vinjeta“ kakvih bismo voljeli čuti više. Ostatak su, dakle, veseljačke pjesme koje su rađene u stilu međimurskih narodnih ili su, pak, njihove obrade („Ftiček veli“, „Došla sam vam japa dimo“, „Lepe naše seonokoše“).
Veliku autorsku ulogu ima Jura Novoselić, koji je skladao pjevne i vesele „Kralj birtije“, „Viša sila“, Sacher je dao vrijedan doprinos s „Curicom“, a posebna je i obrada Dedićeve „Tunelarine“. Koliko je sve zabavno i pjevno, toliko je, barem tako zvuči, rađeno i bez prevelikih ambicija.
