Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Prvi naš ratni roman u kojem glavnu riječ ima jedna žena

Autorica s mnogo detalja opisuje monotone bolničke dane, one koji prolaze u tišini i one koji prolaze u bijesu, ali i pokušaje da se iskorači iz zaštite koju pružaju bolnički zidovi. Mnogo je tu suptilno opisanih emocija, mnogo psihičkih stanja u kojima čitatelj otkriva i proživljenost, ali i umijeće autorice
27. siječnja 2015. u 11:46 0 komentara 214 prikaza
Naslovnica knjige
Foto: Arhiva VL

Domovinski rat odavno je tema hrvatske književnosti. No nedavno je Hena com izdala jedan sasvim drugačiji roman, “reklamira” ga kao prvi roman u kojem je glavna junakinja žena koja se borila u Domovinskom ratu. Trebalo bi sada zaviriti u kalendar, ali izlazak ovog romana blisko se poklopio s “Iskrom” Nenada Orhela, krimića u kojem je glavna policijska inspektorica također žena koja u priču dolazi ravno s vukovarskog bojišta. No nepobitna je činjenica na koju cilja ovaj izdavač.

Otvorili su Pandorinu kutiju cijele jedne teme jer u domaćim ratnim tekstovima žene kao da ne postoje. Gdje su priče o onima koje su se borile rame uz rame s muškarcima, gdje one o ženama koje su sve do kraja radile u bolnici u Vukovaru, u krajnjem slučaju, gdje je priča o djevojčici u plavom kaputiću, zaplakanoj djevojčici čija je slike iz kolone vukovarskih prognanika zauvijek utisnuta u kolektivno pamćenje nacije?

No “Sreća prati hrabre” Elvire Slišurić (Hena com, urednik Božidar Alejbegović, 109 kuna) nipošto nije ratni roman. Štoviše, događa se u današnje vrijeme i čitatelj zapravo prati život žene koja je kao vrlo mlada djevojka otišla u rat, a danas se nosi sa svim posljedicama ove nadasve hrabre odluke.Junakinju srećemo na bolničkom odjelu. Oko nje su drugi, vrlo različiti pacijenti, svi odreda “oštećenih” duša, a put k iscjeljenju, onaj koji vodi u koliko-toliko normalan život nije nimalo lak. Autorica s mnogo detalja opisuje monotone bolničke dane, one koji prolaze u tišini i one koji prolaze u bijesu, ali i pokušaje da se iskorači iz zaštite koju pružaju bolnički zidovi. Mnogo je tu suptilno opisanih emocija, mnogo psihičkih stanja u kojima čitatelj otkriva i proživljenost, ali i umijeće autorice.

Ma koliko teška, na trenutke i depresivna, knjiga bila, čitatelja, kada sklopi korice, ostavlja s nadom. Nadom u snagu ljudskog uma (ili duše, kako vam drago), koji doslovno može pobijediti sve, zacijeliti rane koje se čine ne samo doživotnima nego i toliko dubokim da je povratak u neki bolji život zauvijek nemoguć. Sama autorica ovaj je roman definirala kao pokušaj da se vidljivima učine brojne nevidljive žrtve rata, da se baci tračak svjetla na živote mnogih koji se po nekim drugim bolničkim odjelima muče s demonima vlastitih sjećanja, a koje svi mi inače ne vidimo. Treba joj priznati da joj je taj pokušaj pošao za rukom.

Za debitantski roman već bi i to bilo mnogo, ali ako sudimo po krajnjoj stilskoj suzdržanosti, gdje je sve podređeno nijansiranju sive svakodnevice, i nadasve vještoj razradi cijele priče, jasno je da od ove autorice i ubuduće treba očekivati zanimljive stranice.

Proveli smo jedan radni dan u adventskoj kućici
Nema predaje
Proveli smo jedan radni dan u adventskoj kućici: Radila sam kao BioManijak
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.