Školska ekskurzija, autobus prepun hormonima nabijenih mladih ljudi. Među njima se "frajerisanjem" ističe Filip. S druge strane je povučena i nervozna Sara. Kako film odmiče, postaje jasno da između njih postoji povijest seksualnog nasilja, koje će se ubrzo ponoviti tijekom jednog od grupnih druženja na putovanju. Istodobno, polako otkrivamo Sarinu tajnu... To je, ukratko, zaplet filma "17", jednog od najvećih regionalnih festivalskih hitova sezone. Film je premijerno prikazan u Berlinu, a u međuvremenu je nagrađen i u Jeruzalemu, Sarajevu i Herceg Novom, gdje smo razgovarali s redateljicom filma Kosarom Mitić.
Za početak, čestitam na filmu koji izražava nešto vrlo visceralno i gledatelja odmah snažno uvlači u priču. Rekli ste da je inspiriran stvarnim događajem?
Jest. Za slučaj sam saznala 2017., kada je priča o skrivenoj trudnoći jedne srednjoškolke i njezinu tragičnom ishodu šokirala makedonsku javnost. Neke se priče jednostavno zalijepe za vas. To je bio spoj instinkta, emocije i traume. Film sam počela snimati sedam ili osam godina nakon što sam prvi put pročitala tu vijest. Najviše me zaokupljala scena poroda u toaletu. Pitala sam se kako se ta djevojka porodila, kako je mogla ostaviti dijete u kanti za smeće i kako nitko nije znao da je trudna – ni obitelj, ni majka, ni ljudi oko nje u autobusu. Kao da je pokušala odbaciti cijeli taj dio svog života. U pripremama smo išli toliko daleko da smo promatrali stvarni porod u jednoj bolnici.
Što vas je u tim pripremama posebno iznenadilo?
Kada sam počela ozbiljno raditi na filmu, oko 2021. i 2022., shvatila sam da takvih priča ima mnogo više nego što sam mislila. Tijekom audicija razgovarala sam s mladim djevojkama o njihovim intimnim iskustvima i saznala za brojne slučajeve maloljetničkih trudnoća, pokušaja skrivanja trudnoće ili poroda za koje nitko nije znao. Jedna djevojka ispričala mi je da je vezivala šalove oko trbuha kako bi sakrila trudnoću. Tek kada je otišla ginekologu s majkom i skinula šalove, saznalo se da je trudna. Takvih priča ima mnogo više nego što ljudi misle.
Kako ste se psihički pripremali za tako težak materijal?
Nije bilo lako. Željela sam da film počiva na scenariju i glumcima pa sam najviše toga odradila prije početka snimanja. Mjesecima smo razgovarali o njihovim životima, traumama i strahovima. Nakon takvih razgovora često ne znate gdje ste ni kako se osjećate. Shvatila sam da se ne mogu sakriti iza kamere i promatrati sve sa sigurne distance. Morala sam se suočiti s ljudima i njihovim pričama, postati njihov dio. Mislim da je upravo to bilo ključno za emociju filma.
Zanimljivo je i da sam osam godina poslije završila u istom toaletu na graničnom prijelazu Tabanovce, gdje se taj događaj stvarno dogodio. Ondje smo snimali scenu poroda. Nisam to znala unaprijed; tek kada smo stigli na lokaciju, ljudi koji rade na granici rekli su nam da je se upravo ondje to zbilo. Ta podudarnost bila mi je nevjerojatna.
Glumci u vašem filmu većinom su vrlo mladi, a mnogi nisu profesionalci. Danas se mnogo govori o koordinatorima intimnosti i psihološkoj podršci na setu. Kako ste vi pristupili tome?
Nismo imali takvu vrstu stručne podrške. Ono što smo imali bio je dugotrajan zajednički rad. Tijekom priprema postali smo vrlo bliski i razvili veliko međusobno povjerenje. Oni su vjerovali meni, a ja njima. Mislim da se ovakav film može napraviti samo ako među ljudima nema zidova. Ako se glumci zatvore, sve prestaje funkcionirati. Mi smo uspostavili neku vrstu međusobnog pakta i to je omogućilo da svi daju maksimum.
U posljednje vrijeme čini se da makedonske redateljice sve više privlače međunarodnu pozornost. Kakva je klima za mlade autorice u Makedoniji?
Vrlo povoljna! Agencija za film financira prve filmove bez obzira na spol autora. Netko čeka kraće, netko dulje, ali prilika postoji. Zanimljivo je da trenutačno nekoliko naših redateljica ostvaruje iznimne rezultate i snima vrlo utjecajne filmove. Makedonska filmska scena dugo je funkcionirala poput zatvorenog muškog kluba. Danas je situacija drukčija i taj se odnos snaga promijenio. Imamo vrlo jaku žensku energiju.
Film je premijerno prikazan u Berlinu, što je velika stvar. Kakve su bile reakcije?
Berlin ima nevjerojatnu filmsku publiku. Bilo mi je to prvo takvo iskustvo i potpuno me oduševilo. Uživala sam u razgovorima nakon projekcija. Publika je postavljala vrlo precizna i promišljena pitanja koja su ulazila u samu srž filma. Posebno me dirnula tišina nakon premijere. Ljudi su nam prilazili duboko potreseni filmom. Za makedonsku kinematografiju to je bio veliki uspjeh. Ovo je, nakon 32 godine, bio naš prvi debitantski film koji je ušao u program jednog od tri najveća svjetska filmska festivala. Nakon Berlina uslijedili su brojni festivali i nagrade. Film je postao vidljiviji što nam je jako olakšalo daljnji put.
Donosi li to i dodatni pritisak?
Donosi, posebno kada je riječ o drugom filmu. Kod prvog nema velikih očekivanja – ni vaših ni tuđih. Sada je situacija drukčija i već se polako pripremam za novi projekt, koji razvijam s Ognjenom Sviličićem.
Zanimljivo je da radite s njim, kako je do toga došlo?
Budući da financiranje nije bilo osigurano, razvoj ovog filma trajao je godinama. Kada sam napokon dobila sredstva, osjetila sam da sam zapela u scenariju i da mi treba druga perspektiva. Ognjena sam upoznala na programu Midpoint Feature Launch, gdje je bio mentor. Energetski smo se odmah prepoznali. Razumio je što želim postići i zajedno smo napravili odličan posao. Suradnja sa scenaristom jedna je od najvažnijih stvari u procesu nastanka filma.
Film je tek krenuo u regionalno prikazivanje, što vam slijedi?
Makedonska premijera planirana je za studeni. To će sigurno biti drukčije iskustvo jer svi poznajemo kontekst i društvo u kojem se priča događa. Ipak, vjerujem da film nosi emociju koja nadilazi lokalne okvire. Dosad sam vidjela da nitko nije ostao imun na njega, bez obzira na zemlju iz koje dolazi. Film je prije svega nastao za festivalski i europski kontekst, ali mislim da bi mogao imati edukativnu vrijednost. Mladi ljudi mogli bi se prepoznati u nekim situacijama i možda iz toga nešto naučiti, ne samo u Makedoniji nego i šire na Balkanu. Datum hrvatske premijere još ne znam, ali radimo na tome.
Otvori KEKS Pay
