Gotovo svaki, ili možda čak i svaki novinar srednje generacije naviše, radio je bar kratko u kući Vjesnik, u nekom od silnih njegovih izdanja. I gotovo svaki, ili možda čak svaki stanovnik Hrvatske te generacije, pa i bivše Juge, bio je konzument Vjesnikovih izdanja. Slova su u to vrijeme bila institucija, a danas ljudi bez srama snimaju videe u kojima se hvale da godinama nisu pročitali ni knjigu ni novine. Tada su se Start, Danas, Vjesnik ili Večernjak čitali i na selu i u gradu, i u uredima i u tvornicama, u skupim restoranima i buregdžinicama.
Ne, čitanje tada nije bilo "in", nije to bila moda, čitanje je tada bilo sastavni dio života, kao disanje ili ručanje. I zato sve oko Vjesnika, pogotovo njegova fizička egzekucija, grotlo u kojem je tragično završio svoj život poput Ivane Orleanske i miris spaljene institucije koji je danima stezao Zagreb jače od smoga i svih drugih smradova, emotivno pogađa velik broj ljudi. Možda čitanje novina danas nije rašireno kao nekada, ali sjećanje na to čitanje kao da stvara iluziju da smo opet u tom svijetu.
Premijeru filma "Vjesnik: Posljednje izdanje", autora Dražena Klarića i producentice Petre Balije, u produkciji sve propulzivnije dokumentarističke redakcije Večernjeg lista, na 8. Rab Film Festivalu publika je popratila u jednom dahu: osjećalo se na kraju da je ovaj filmski doživljaj svima bio prekratak, iako 50 minuta nije baš kratko vrijeme. Bio sam na premijeri pa sam svjedočio kako ispunjena Pjaceta, prekrasan trg na vrhu gradića Raba, uživa u gledanju filma, gotovo na isti način kao što se nekada uživalo u čitanju novina. A dobre novine nikada nisu služile samo tome da ih se čita. One su znale nervirati, razotkrivati i plašiti upravo one koji su imali razloga strahovati od onoga što će biti objavljeno. Zato su se još i banditi na Divljem zapadu plašili novina, sjetimo se samo "Čovjeka koji je ubio Libertyja Valancea", u kojem lokalni urednik Dutton Peabody novinarstvo predstavlja kao jedan od temelja civilizacije koja dolazi na Zapad. A i danas se najokorjeliji kriminalci boje novina, novinara i dokumentarista. Zato ih, uostalom, i ubijaju.
No vratimo se filmu, koji osim nostalgičnog sjećanja na zlatne dane novinarstva i milijunske naklade donosi i presjek tadašnje politike, kulture, ali prije svega tadašnjeg društva. Paradoksalno, društvo koje je politički bilo neusporedivo zatvorenije u nekim je segmentima svakodnevice djelovalo opuštenije od današnjega. Kao što će Milivoj Pašiček reći u jednom trenutku, tadašnji su muževi slali fotografije svojih golih žena da se objave u Erotici. Možete li danas zamisliti tako nešto? Danas je sramota skinuti se u toples, a da ne kažem da smo postali zarobljenici monokulture. Ipak, novinarski dio filma daje, kao što i treba, najviše, i to uz pomoć jako zanimljivih sugovornika, teškaša hrvatske novinarske scene, Mirka Galića, Nine Pavića, Milivoja Pašičeka, Borisa Rašete, Ružice Cigler..., dok lijepi začin daju uvijek zanimljiva Marijana Grbeša i Snježana Banović, ali i jedna portirka, kroz čiju se tugu možda i najbolje osjeća emocija cijelog filma.
Nekoliko je pitanja film otvorio, a na njih ne daje niti može dati jednostavne odgovore, a najvažnije je – je li Vjesnik trebalo spasiti? Ne kao zgradu, jer zgrada bi bila spašena da nije ugašena novina i da sva Vjesnikova izdanja nisu bila pometena, nego kao dnevni list koji je tada očito izgubio tržišnu utakmicu. Je li trebalo produžiti život bolesniku kojega volite, koji leži u vašoj kući i koji je dio obitelji, ili mu skratiti muke i iščupati infuziju?
Dok Milivoj Pašiček smatra da je sramota što država nije spasila Vjesnik, bez obzira na sve njegove bolesti, Ružica Cigler smatra da država nije trebala intervenirati, te svoju tezu pojačava podsjećanjem da je tada Večernji list, upravo zato da ne hrani druge stanare kuće koji ne ostvaruju profit, istupio iz zajedničkog sustava. I u tom se konglomeratu različitih razmišljanja gotovo po svakoj temi stvorila jedna mala dramaturgija. Klarić i Balija lijepo su se poigrali u montaži, sukobljavajući stavove i ostavljajući gledatelju da sam donese presudu. Jer to je, prema dokumentarističkoj tipologiji, ekspozitorni dokumentarac pa se unutar njega dramaturgija uspostavlja sukobljavanjem stavova, koji ne moraju nužno biti ratoborni, kao što ovdje nisu, ali donose dijametralno suprotne teze. Upravo u toj montažnoj logici film nalazi svoj ritam i ne pokušava gledatelja voditi za ruku, nego mu podmeće niz kontrapunkata iz kojih se značenje gradi gotovo dijalektički. Arhivska građa pritom nije tek ilustracija izgovorenog, nego ravnopravni narativni sloj koji povremeno potvrđuje, a povremeno ironizira ili relativizira ono što sugovornici tvrde.
Možda ne najvažniji, ali nekako udarni dio filma odnosi se na jednu digresijsku sekvencu koja se zove - Pet velikih. Dakle, pet Vjesnikovih revija koje su imale naklade od stotina tisuća primjeraka, i baš bi bilo zanimljivo napraviti anketu i vidjeti bi li ljudi znali koje su to bile najprodavanije revije. A uvjerljivo na prvom mjestu bila je - Erotika. Samo ta činjenica govori koliko su ta vremena bila drugačija jer nije stvar u tome što je golotinja danas sveprisutna na internetu, već što se Erotika kupovala bez srama, nosila pod rukom, listala u tramvajima, kafićima, uredima. A briljantna je i teza da je Erotika tada hranila politiku, odnosno da je erotski magazin financirao politički.
Još jedan važan sloj filma jest isprepletenost politike i novinarstva, dvaju zanata osuđenih na stalno ratovanje. Tu je važno da film nije zaglibio u klasičnu ideološku naraciju kojom se Hrvati vole zabavljati, već je kroz nekoliko doista briljantnih sekvenci opisao uspone i padove tog odnosa, sve do trenutka kada politika više nije mogla kontrolirati novinare. Tu ima i par emotivnih trenutaka, poput onoga kada Mirko Galić govori da je još 70-ih htio dignuti ruke od novinarstva, nakon što su vlasti počele kažnjavati drukčije mišljenje.
Sve u svemu, ovo je jedan vrlo zanimljiv i pitak novinarsko-društveni dokumentarac, kroz koji se isprepliće ne samo tema Vjesnika, već i velike i brze društvene promjene koje tada još uvijek nisu bile prouzročene IT revolucijom, nego promjenom sustava koji je tržišnu utakmicu donio i u novinarstvo, a Vjesnik je taj trenutak očito dočekao nespreman.
Klarićev film zato najbolje funkcionira onda kada prestane biti kronika jedne ugašene novinske kuće i postane film o prolaznosti medijske moći. Njegova prava tema nije samo Vjesnik, nego i ona čudna brzina kojom institucije koje se u jednom trenutku čine vječnima postaju tek arhiv, fotografija, svjedočanstvo i kolektivna uspomena. "Vjesnik: Posljednje izdanje" snimljen je za hrvatske prilike vrlo brzo, u skladu s jednom od temeljnih odlika novinarstva - biti vjerodostojan, zanimljiv i brz. I na kraju je postao ono što je Vjesniku zapravo jedino još nedostajalo: dobar epitaf.
Otvori KEKS Pay
