Bila je to najveća i najjača izdavačka kuća na prostoru od Beča do Atene.
Rečenica je kratka, ali možda najbolje objašnjava što je nekada bio Vjesnik. Izgovorio ju je Mirko Galić, novinar i diplomat, nekadašnji glavni urednik političkog tjednika Danas i jedan od sugovornika filma "Vjesnik – posljednje izdanje".
Devet mjeseci od požara i mjesec dana otkako je srušen, Vjesnik je tako dobio svoj prvi dokumentarni film. To nije priča o požaru i zgradi, već o vremenu, ljudima, političkim sistemima i društvenim tokovima koja su Vjesnikova izdanja zabilježila, ali i na njih utjecala, pogotovo u vremenu kad je izdavačka kuća bila na vrhuncu svoje moći.
Jedini koji je preživio nestanak tog diva je Večernji list, u čijoj je 100-postotnoj produkciji i nastao ovaj dokumentarni film. Redatelj Dražen Klarić, glavni urednik Večernjeg lista, potpisuje i scenarij uz potpisnicu ovih redaka (Petra Balija), koja je ujedno i producentica filma te urednica videosadržaja Večernjeg lista. Direktorica fotografije je snimateljica i montažerka video odjela Večernjeg lista Anđela Bučić, a koscenarist Boris Rašeta, novinar 24sata i Expressa te pisac, ujedno i jedan od sugovornika u filmu.
Danas, kada su novinske redakcije neusporedivo manje, kada se vijest proizvodi mobitelom i objavljuje u nekoliko minuta, sve su rjeđi oni koji se iz prve ruke sjećaju sustava u kojem je radilo nekoliko tisuća ljudi, u kojem su pod istim krovom nastajale novine i časopisi, tiskali se milijuni primjeraka i organizirala njihova distribucija. Ipak, Večernji list uspio je 'uhvatiti' novinare, urednike i zaposlenike koji su u tom mastodontu proveli radni vijek, ali i one koji su proučavali uspon i pad te izdavačke kuće. O Vjesniku govore novinar i izdavač Ninoslav Pavić, bivši glavni urednici Večernjeg lista Ružica Cigler i Branko Tuđen, bivši glavni urednik Vjesnika Zlatko Herljević, pokretač i urednik magazina Erotika Milivoj Pašiček, redateljica, teatrologinja i spisateljica Snježana Banović, profesorica na Fakultetu političkih znanosti Marijana Grbeša Zenzerović, glazbenik Jasenko Houra, Večernjakovci Danijel Lijović i Nikolina Orešković. Posebnu emociju u film unosi recepcionerka, nekadašnja zaposlenica Vjesnika Mira Čujić, koja je tamo radila od 1985. te naredne 22 godine. Jer o Vjesniku se može govoriti kroz njegove glavne urednike, direktore i najpoznatije novinare. Može se govoriti kroz naklade, političke pritiske i privatizaciju. Ali cijela priča dobiva drugu dimenziju kada pred kameru sjedne žena koja je na ulazu u zgradu provela desetljeća.
"Poznavala sam svaki kutak ove zgrade. I svaki trenutak proveden u njoj bio je ispunjen emocijom", govori u filmu gospođa Čujić sa suzama u očima. "Nije to samo prostor. U prostoru su ljudi", zaključuje i izgovara poantu cijelog filma.
U toj jednoj priči sadržana je možda i cijela tragedija Vjesnika. Jer za tisuće ljudi to nije bio samo poslodavac. To je bilo mjesto na kojem su upoznali prijatelje, kolege, ljubavi, na kojem su odradili prvi radni dan i dočekali posljednji. Mira je jedna od šest tisuća zaposlenih, koliko ih je u jednom trenutku radilo u neboderu i naslanjajućem aneksu. I svi su se međusobno poznavali, a razlog je, kako kaže bivša glavna urednica Večernjeg lista Ružica Cigler, aparat za kavu. Aparati su stajali u podrumu i oni koji su željeli kavu, liftovima su silazili kako bi ju kupili. "To je bio silni promet, prava jedna košnica", govori Cigler. Najslikovitiji primjer snage Vjesnika ispričao je Ninoslav Pavić, koji tvrdi da je Vjesnik, unatoč tome što je djelovao u komunističkom sistemu, bio izuzetno profitno orijentiran, a razlog su bili stanovi koji su dodjeljivani zaposlenicima putem tadašnjeg instituta stanarskog prava. U trenutku kad je propao, u Vjesnikovom vlasništvu bilo je oko 1900 stanova, a svake godine dodjeljivano je stotinjak stanova.
"Da bi se ti stanovi mogli dijeliti, kuća je morala imati profit. Alarm za uzbunu dizao se kad je Vjesnik pao na 80.000 prodanih primjeraka. To nije bilo dovoljno da bi dnevni list Vjesnik mogao normalno funkcionirati", govori Pavić.
Uz priču o samom Vjesniku, kroz film se prikazuju i različiti sistemi u kojima je velika izdavačka kuća funkcionirala te kako su se mediji prilagođavali promjenama u društvu, od Hrvatskog proljeća, smrti Josipa Broza Tita, eksploziji kulture i novog vala, ali i rađanja demokracije u jeku Domovinskog rata.
Vjesnik nastaje u zadnjoj godini Drugog svjetskog rata i brzo postaje jedan od važnih medija nove Jugoslavije. Politika je prisutna, granice su jasne, a novine imaju svoju ulogu u sustavu.
Kako godine prolaze, Vjesnik raste.
Raste broj izdanja. Raste broj zaposlenih. Raste tehnička infrastruktura. Raste i novinarska ambicija.
A onda se novinarske slobode naglo ukidaju nakon Hrvatskog proljeća.
"Koliko sam uživao u slobodi kao mladi novinar, toliko sam nakon gušenja Proljeća pao u krizu i bavio se mišlju da napustim novinarstvo. Teško je bilo živjeti u sistemu u kojem su se ljudi zatvarali zbog mišljenja. Ne zato što su nekog ubili ili opljačkali, nego zbog - mišljenja", prisjeća se Galić.
Vjesnik se tada našao u središtu političkih previranja. Novinari i urednici ulaze u sukob s političkim strukturama, neki ostaju bez svojih pozicija, a prostor slobode ponovno se sužava. Jedan od novinara kojem je zabranjen rad je Božo Novak, za kojeg Mirko Galić tvrdi da je kao jedan od najvećih novinskih zaslužnika u posljednjih pedeset godina u hrvatskom novinarstvu i povijesti neopravdano zaboravljen i zapostavljen.
"Novak je bio zapravo glavni projektant i arhitekt konstrukcije koja se zove Vjesnik. To je čovjek koji je počeo i završio izgradnju nebodera. To je čovjek koji je zbog hrvatskih ideja i demokratskih ideja '72. godine otišao u prijevremenu mirovinu, da ne kažem u kućni pritvor u najboljim godinama - govori Mirko Galić.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća dolazi razdoblje kontrole i opreza. A onda, nakon Titove smrti, počinje novo otvaranje.
"Politika je vjerojatno imala pametnijeg posla", objašnjava Ružica Cigler razloge uspona medijske snage, opisavši drugu polovicu osamdesetih kao godine u kojima su mediji toliko ojačali da više nije bilo nikakve šanse da plešu na muziku na koju sviraju političari. Novinari i urednici to su doba iskoristili kako bi plasirali neke tekstove koji možda ne bi prošli koju godinu ranije. Istovremeno, počinje jačati nacionalni osjećaj među narodima Jugoslavije, a i kultura doživljava eksploziju.
Dolazi novi val. Dolazi rock. Dolaze novi časopisi, novi autori i nova publika. U Vjesnikovim redakcijama pojavljuju se ljudi koji više ne žele samo prenositi službene informacije. Žele istraživati. Žele pitati. Žele provocirati.
Nije slučajno da se u filmu povijest kuće Vjesnik isprepliće s glazbom osamdesetih. Arhivske snimke i glazbeni brojevi stvaraju atmosferu razdoblja u kojem su se društvene promjene osjećale na svakom koraku. U filmu se koriste pjesme Filma, Haustora, Idola i Prljavog kazališta, među ostalima, a da glazbom publici prenesemo promjene u društvu uspjeli smo uz pomoć Croatia Recordsa, dok smo slikovno to doba prikazali uz pomoć fotografija poznatog fotografa Gorana Pavelića Pipe.
Rađa se nova generacija koja je odrasla uz nove novine, nove časopise i novi način razmišljanja. A Vjesnik je imao novine za gotovo sve.
Teško je pronaći bolji primjer paradoksa Vjesnikova sustava od - Erotike, časopisa koji u socijalističkoj Jugoslaviji otvoreno objavljuje erotski sadržaj i postiže goleme naklade. Erotika je znala dosegnuti i do pola milijuna prodanih primjeraka.
Ovdje nije riječ samo o popularnosti. Erotika je donosila novac. Velik novac. I tako je časopis koji je po svojoj prirodi bio provokativan postao dio financijskog sustava velike državne izdavačke kuće.
"Može se reći da je Erotika hranila politiku", kazao je Rašeta, a Milivoj Pašiček, pokretač ovog časopisa, dodaje da je prava vrijednost Erotike bila u tekstovima te da su se jako trudili da snime sofisticirane fotografije žena koje su se najčešće same javljale, a znali su ih "nuditi" i muževi. Jedno od izdanja je i Arena, koja je pričala priče o ljudima. O običnim ljudima. O njihovim problemima, tragedijama, ljubavima, životima.
"To je novinarstvo koje je moglo ispasti jeftino, ali smo ga toliko izbrusili da smo znali jako dobro ispričati priču, razvijali smo taj storytelling", govori Nino Pavić koji je svojedobno bio i zamjenik glavnog urednika Arene. Politika tog časopisa bila je da na naslovnici može biti samo osoba koja ima veću nakladu od same Arene, a najbolji primjer te politike je da su u jednom periodu od dva, tri mjeseca na naslovnici sedam puta imali Lepu Brenu.
"Lepa Brena je bila ultimativna zvijezda u cijeloj zemlji i tu nije bilo nikakve dileme", govori Pavić. Još jedan časopis koji je pomicao granice bio je - Start. Erotika, politika, društvo, moda, fotografija, kultura – sve se moglo naći između njegovih korica.
"Start je bio prozor prema Zapadu", opisala ga je Marijana Grbeša Zenzerović.
I upravo zato njegov značaj nije bio samo u nakladi. Bio je u onome što je donosio. U vrijeme kada se o mnogim stvarima još nije otvoreno govorilo, Start je pomicao granice dopuštenoga i mijenjao ono što publika smatra normalnim. Jedan od primjera je tekst o cigaretama Blažene Djevice Marije, koje su pokrenuli proizvođači iz Mostara. Specifičnost mu je bila naslovnica na kojoj je uvijek bila gola žena, a sadržaj unutar novina nije imao nikakve veze s coverom.
"Jedno vrijeme ih je moj otac u našoj kući sklanjao jer nije mogao pojmiti tu razliku naslovnice za kamiondžije i sadržaja za intelektualce, ali onda je to jednostavno pustio", govori Snježana Banović.
Jedan od pokušaja da se ozbiljno razgovara o politici bio je politički tjednik Danas koji je zapao u krizu već nakon prve godine izlaženja. Mirko Galić bio mu je glavni urednik od 1987. do 1988. i kaže kako je tražio odriješene ruke u uređivačkoj politici i kadrovima te da je unatoč svim obećanjima išlo teško.
"Pokazalo se da je Bakarić bio u pravu kad je rekao da Hrvatska nema uvjete za politički tjednik", govori Galić.
Ako su Vjesnik i Danas objašnjavali što se događa u politici, a Start i Erotika pomicali granice, kako se mijenja svakodnevni život pokazivao je ženski časopis Svijet.
Moda, kultura, poznati ljudi, fotografija, stil - to su bile teme koje je obrađivao Svijet i tu su prvi put, kako ih je Snježana Banović opisala, "pametne žene" postale komentatorice pa kasnije i urednice.
U tim godinama i Vjesnik je na vrhuncu svoje moći ali početak njegovog kraja počinje, kako objašnjava Ružica Cigler, kada Večernji list, koji je pokrenut kao njegov pandan usmjeren narodu, umjesto elitizmu, odluči izaći iz tzv. zajedničkog proizvoda. Zajednički proizvod zapravo je označavao zajedničku blagajnu koja je osiguravala da najjača izdanja financijski pokrivaju druga kojima nije išlo tako dobro. Nakon Večernjeg lista iz te zajedničke priče izlazi i druga zlatna koka - Arena.
Rađanjem demokracije mijenjaju se stvari i na tržištu. Odjednom se tržište od 20 milijuna svodi na tržište od četiri milijuna.
"Tržište više nije bilo u Bosni jer je Bosna upala u još gori rat nego Hrvatska. Nije bilo tržišta u Srbiji jer je Srbija bila agresor na Hrvatsku. A Slovenija je uvijek bila jezičnom barijerom odijeljena od Hrvatske", objašnjava Galić. Ima u filmu i suprotnih razmišljanja oko toga zašto je Vjesnik propao. Marijana Grbeša Zenzerović uvjerena je da je nova hrvatska država uništila Vjesnik i da je propao u "marifetlucima privatizacije", dok Ružica Cigler govori da za propast Vjesnika nije zaslužna ideologija nego da je jednostavno tržište odradilo svoje jer da ni bivša ni nova vlast nije bila spremna financirati gubitaše.
Film upravo u segmentu kraja Vjesnika ne nudi jednostavne odgovore. I to je dobro. Jer Vjesnik nije nestao u jednom danu. Nestajao je godinama. Komad po komad. Izdanje po izdanje. Redakcija po redakcija. Čovjek po čovjek. Zgrada je ostala. Hodnici su ostali. Liftovi su ostali. Ali ljudi su odlazili. Jedan za drugim. I aparat za kavu, koji je nekada povezivao tisuće zaposlenih, više nije imao istu funkciju. Jer više nije bilo tih tisuća.
To je možda najjednostavnija metafora cijele priče. Nekada je šest tisuća ljudi činilo jednu kuću. Danas od te kuće ostaje sjećanje. Zato "Vjesnik – posljednje izdanje" nije film samo o propasti. On je i film o tome što je Vjesnik ostavio iza sebe. O ljudima koji su iz njega otišli u druge redakcije. O novinarima koji su tamo naučili posao. O urednicima koji su oblikovali generacije. O časopisima koji su mijenjali ukus publike. O novinama koje su nekada mogle pomaknuti cijelo društvo. I o jednoj zgradi koja je desetljećima bila jedan od simbola Zagreba.
U filmu se zato na kraju ne govori samo o smrti Vjesnika. Govori se o budućnosti novinarstva.
"Ne vjerujem u smrt novinarstva", govori Boris Rašeta.
Ta rečenica ostaje možda i kao najvažnija poruka filma. Jer ako je Vjesnik nešto pokazao, onda je pokazao to da se mediji mogu promijeniti do neprepoznatljivosti, ali potreba za novinarstvom ne nestaje.
Nestaju formati. Nestaju redakcije. Nestaju naklade. Nestaju zgrade. Ali ostaje potreba da netko pita ono što drugi ne žele pitati.
Da netko provjeri ono što svi ponavljaju. Da netko napiše priču. Da netko kaže ono što bi inače ostalo - prešućeno.
Otvori KEKS Pay
