Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura

Pisac koji više nedostaje Hrvatskoj nego što bi ovakva Hrvatska njemu

Cijela jedna generacija, računa li se vrijeme prema političkome satu, ili čak dvije, mjeri li se biološkim metrom, sazrela je poslije Tenžere, a da ne zna što je u njemu imala. I što je izgubila.
13. listopada 2020. u 11:13 0 komentara 693 prikaza
Foto: arhiva vl

Na Veselka Tenžeru skrenuta je ovih dana pozornost i slikom i riječju, da se zaboravni puk podsjeti kako je pred kraj bivše države pisao jedan od najvećih hrvatskih novinara-književnika koji ne piše već 35 godina. Znalci znaju o kome i o čemu se radi. Tenžera je dokaz da bivša država nije ostavila iza sebe samo ustaše i partizane da se nova generacija o njima glođe; on je jedna od duhovnih vertikala iz toga propaloga režima koju se ne može preskakati ni zaboravljati. Njegovo ime ne znači mnogo u masi današnjih skorojevića, ignoranata, novobogataša i siromaha duhom koji su se nakupili kao korov poslije suše pismenosti i morala u „Lijepoj Našoj“. Od tekstova koji, u pravilu nemaju dugi vijek, razasutih po nekoliko novina, izraslo je veliko Tenžerino kritičarsko i esejističko djelo, skupljeno u desetak knjiga; nešto za života, od tekstova koji se drukčije nisu mogli objaviti, a nešto poslije smrti, od tekstova koji nisu živjeli samo 24 sata. Njegovo djelo također doživljava sudbinu koju je pesimistično prorekao sam autor – da ne može računati na više od stotinjak čitatelja. To je sudbina svih pisaca u siromašnoj zemlji. Nepravedno ga zapostavljaju čak i aparati koji kontroliraju upotrebu riječi u javnome prometu: Tenžera im je nepoznato lice kao Trump kad je ulazio u Bijelu kuću! Ne treba reći da uopće ne postoji: dosad je po njemu nazvana jedna omanja zagrebačka ulica, zagubljena na uglu Savske i Vukovarske; odsad će o njemu svjedočiti i dokumentarni film koji je Branka Kamenski snimila uz „okruglu“godišnjicu smrti velikog, a zaboravljenog novinara i književnika koji je kratko živio. Njegovi prijatelji i bliski kolege pazili su da o njemu kažu ono što zaslužuje, a da mu ne dižu spomenik.

Veselko Tenžera U Jugoslaviji tretirali su ga kao ustašu, urednici zaobilazili, a čitatelji obožavali

Da je njega bilo pitati, ne bi on tražio ni film ni ulicu: upućivao bi ljude da čitaju; tko bi tražio, našao bi vrijedne i beskrajno zanimljive Tenžerine misli o smislu i besmislu čovjeka, društva, politike, umjetnosti, sporta…, u brojnim ukoričenim radovima kojima je hrvatsku pisanu kulturu razvijao na granici literature i novinarstva. Kao „dnevnu književnost“, kako je tu sretnu kombinaciju definirao nobelovac Francois Mauriac, i sam slavan po svojim novinskim tekstovima koliko i po romanima koji su zaslužili najvišu književnu nagradu. I njegovi novinski uraci nadživljuju pisca. Ako se itko od Hrvata uklapao u opis „javnoga intelektualca“, koji se proteže od Voltairea do Henri-Levya, onda bi to bili Veselko Tenžera, da se nije bojao televizije koliko i televizija njega, i njegov prijatelj i kum Igor Mandić koji se ne boji ni smrti. Za pisaćim strojem, Tenžera je proveo puno kraće vrijeme, svega 15-tak godina, pa nije mogao doseći životnu dob da se s tom marketinškom preporukom kandidira za članstvo u Richelieuovoj akademiji, da postoji u Hrvatskoj. Da je Mandić Francuz, on bi, moguće, bio među „besmrtnicima“: u zemlji koja nema nego 40 akademika (3-4 puta manje nego u nas) za ulaznicu nije dovoljno djelovati u kabinetu, treba nešto značiti u javnosti. Političarka (ne filozofkinja) Simone Veil napisala je samo vlastitu biografiju, ali je u Académie Française ušla najviše zato što je promijenila društvo uspješnim zauzimanjem za pravo žena na prekid trudnoće. Od vremena kad je usvajao čuveni zakon o odvajanju Države i Crkve, francuski parlament nije doživio burniju raspravu: sve je pucalo od teških riječi. Simone Veil – kasnija predsjednica Europskoga parlamenta – ulazila je tom borbom među „besmrtnike“. Da je danas živ, Tenžera ne bi u Hrvatskoj konkurirao ni za počasno mjesto u sportskim društvima, iako je silno volio sport i napisao briljantne tekstove o Mati Parlovu (i Ćiri Blaževiću), usporedive s Mailerovim tekstovima o Cassiusu Clayu. Iako je u nekoliko knjiga opisao svoju smrt, Mandić je, srećom, živ, i zanimljiv svaki put kad se javi, ali nije doživio nikakvu veću promociju od počasnoga doktorata Riječkoga sveučilišta. Vjerojatno je i to bilo moguće samo u „crvenoj“ Rijeci.

Ni Mandić, kao ni Tenžera, treba li to napominjati, nije bio komunist, blago rečeno. Tenžera se ni u šali nije približavao nikakvom ideološkom zatvoru. Bili su, međutim, važni i utjecajni u tadašnjem društvu, nositelji modernosti i slobodnoga mišljenja, protivno svim normama od kojih se moglo i drukčije živjeti. Na primjeru Tenžere i Mandića – a gdje su još pokojni Stanko Lasić i Tomislav Ladan, ili živi Igor Zidić i Ivan Đikić – vidi se da hrvatsko društvo ni u jednom ni u drugom sistemu ne funkcionira na načelima javnosti; sve je isprivatizirano, čak i pamet (a glupost još više). Važnije je biti u klanu nego u prvome planu; uz odijelo iz Londona, više ne ide nikakva ideologija, ni iz Moskve, ni iz Pekinga, kako se nekadašnjim političkim dizajnerima iz Kockice rugao cinični Tenžera. Velike ideologije zasluženo su pale: za visoko mjesto u društvu poslije prerano odsviranog „kraja povijesti“dovoljan je postao bogati „koktel votke i coca-cole“; tržište i tehnologija ubijaju i ono malo kreativnosti što je preživjela komunističke kalupe, i guše osobnosti što su izdržale kojekakve kazne i kazamate. Svi govore o krizi morala i nisu u krivu; iz Tenžerine bi se ostavštine dalo zaključiti da se radi(lo) i o krizi pameti i znanja. U nas se, kako je on britko zapažao, intelektualcem u ono vrijeme nazivalo „svakoga tko diplomira nekoga vraga“. Je li danas drukčije, bolje? U njegovo doba diplome su se nešto manje dijelile šakom i kapom; prva sveučilišta tek su se osnivala izvan Zagreba, ali još uvijek u velikim gradovima, a s fakulteta su, izravno ili preko „Studentskog lista“, gotovi novinari stizali u Vjesnikovu kuću.

štikleci iz starih novina Zagreb kakav je bio nekad: kronika koju su pisali džepari, radnici, krčmari, novinari...

Nisu ni Tenžera ni Mandić prolazili kroz gradsku rubriku; bili su u stanju početi s kolumnama i tako iz izdvojene pozicije formirati alternativne stavove i moderne ukuse u ideološki kontroliranoj sredini. Oblikovali su estetiku, ako ne i politiku, u državi nedodirljivog Vođe i zaštićene Partije. Za to je trebalo i morala, i pameti, i znanja. Hrabrost dolazi s time. Novinarstvo je, barem iznimno, ispunjavalo svoju intelektualnu funkciju, a fakulteti svoju. Studenti su politički nešto značili kad su na nekoliko dana mogli dignuti revoluciju i organizirati štrajk s kojim se prva revolucija drugi put vraćala u život; rezultati pobune nisu bili povoljni za one na kojima svijet počiva, kako to govore oni na kojima svijet stvarno počiva; studentske su vođe završili po zatvorima, a studenti izgubili kakav-takav politički identitet koji se nije vratio ni s demokracijom. Nešto se otad dogodilo i šire kad se u Europi još samo Slovenac Slavoj Žižek usudi po medijima govoriti o revoluciji a Francuz Thomas Piketty pisati novi „Kapital“. Nešto se događa i dalje kad iz škola ne izlaze polemičari, kad se u društvu manje misli ili kad vlasti (i vlasnici) uspješno eutanaziraju kritičare. Ne bi se Tenžera ni danas priključio nikakvoj revoluciji; on je bio mislilac, a ne buntovnik, slijedio bi sebe, a ne druge, pazeći da ne „tuče po tuđim mislima“. Za nj su „prekupci ideja“ bili ravni „prekupcima stoke, krumpira i jajaca“. Bio je on svijet za sebe; više je zanimao druge, nego što su drugi zanimali njega. Osobito kad se nisu uklapali u njegove visoke kriterije, od kojih nije odstupao kad bi branio pravo na slobodno pisanje u neslobodnim uvjetima. Mogli su mu urednici ne objaviti tekst, koji bi on objavio u zasebnoj knjizi neobjavljenih radova; nisu mogli ništa na njemu mijenjati! Novinari su pisali na normu, kao u tvornici; a Tenžera je mogao napisati više nego što su „tvorničari“mogli škartirati.

Kako je u sve sumnjao, Tenžera je i na intelektualnu elitu gledao kao na potrošni materijal, podložan različitoj obradi. Kakva inteligencija, pisao je, kad ne može dopola napuniti kazalište ili koncertnu dvoranu! Lucidan kakav je bio, našao bi, da je poživio, različita objašnjenja za evoluciju do koje je došlo u mislećem staležu, ne nužno u korist intelektualne klase u društvu u kojem su i osjećaji postajali roba, a uvezeni provincijalizam u gradovima nadopunjavao domaću malograđanštinu. Tržište nije obogatilo državu; osiromašilo je sve ostalo. Pogoršana sudbina knjige i pisca ne bi ni njega mimoišla; nije Tenžeri za života sve išlo glatko u društvu jedne ideološke istine, osim pisanja s kojim je dokazivao da do istine neće doći nitko tko je ne traži. I tko ne riskira da ga „policajci duha“uhvate u prekoračenju brzine.

Tea Jurišić "Posjet" Kaznionica u Glini projekt "horizont slobode" Ovo su umjetnici koji unose boju u sivilo hrvatskih zatvora

Cijela jedna generacija, računa li se vrijeme prema političkome satu, ili čak dvije, mjeri li se biološkim metrom, sazrela je poslije Tenžere, a da ne zna što je u njemu imala. I što je izgubila. Uz britko pero, on je nosio soli u glavi, a ne kalkulator u džepu. Sam je najbolje napisao tko je bio u njegovu liku; ne treba „Vjesnikov šofer“da mu falsificira biografiju. U sistemu koji se oslanjao na partijce, Tenžera je bio nepartijac koji je uspio postati ime u listovima koje je kontrolirala Partija. Nije bio glavni urednik, s te je strane bio nepodoban, ali je bio glavni pisac u svakome listu u kojem je surađivao. U 15 godina dežuranja za pisaćim strojem, pratio je i on kritične faze jugoslavenske države, i „Hrvatsko proljeće“, kao slobodarski iskorak, i „Karađorđevo“, kao teški udarac slobodi. Doživio je Titovu smrt, ali nije sudjelovao u pisanju masovnoga nekrologa ili u naricanju masa; nije dočekao formiranje hrvatske države: iz onoga što je pisao, teško je zamisliti da bi se politički odazvao i na jedan zov, ali sigurno bi izabrao braniti napadnutu domovinu. On je bježao od gomile, pa i od one koja bi mu klicala. Predstavljao je opozicijsku liniju, koliko je u jednopartijskome sistemu ikakva opozicija bila moguća; dalmatinski temperamentan, Mandić je koristio i provokacije da napadne ili da se obrani; Tenžera je bio mirniji, ali je i on prolazio cenzorske kontrole, uglavnom tako što većina cenzora nije razumjela što piše, a oni koji su razumjeli nisu ga htjeli zaustavljati na rampi, da zabranama ne izazivaju i Zapad i Istok; prolazio je ili zaobilazio ideološke kontrole ipak najviše zato što ideološki kontrolori nisu znali otkriti što je sve u njegovu paketu. Nije koristio celofan da sakrije što misli; u njegovu novinarskom butiku bila je ekskluzivna roba: moglo se kupiti sve ili ništa. Profesionalni moral dopuštao mu je da piše na kredit tko je htio čitati, ali bez popusta „prekupcima“.

Listovi u kojima je Tenžera pisao umirali su jedan za drugim poslije njega; čudno, usporedo s rađanjem demokracije u Hrvatskoj! Politički, Vjesnik jest bio režimski list, koji je striktno poštovao popise zabranjenih tema, a profesionalno nije bio najgori republički dnevnik u Jugoslaviji pa da jedino on ne preživi tranziciju; ne izlazi ni Start koji nisu kupovali samo kamiondžije zbog duplerice, a na čijim je stranicama Veselko Tenžera – uz Veru Horvat-Pintarić i druge velike autore – širio zapadnu pismenost u ideološki zaparloženoj sredini; ni Danasa nema više, iako se taj tjednik u posljednjim godinama komunističke države demokratskim idejama opirao ideološkoj, kasnije i vojnoj agresiji iz Beograda i narušavao pogubnu „hrvatsku šutnju“. Trebat će netko analizirati što se to dogodilo, ne samo u hrvatskome novinarstvu: nešto je tržište presudilo, a nešto i nove vlasti, koje su htjele vladati medijima i u demokraciji. Tenžera u tome ne bi ni s kim „kolaborirao“; i za nj je „sloboda poglavito bila unutarnja i duhovna sloboda“, kako ju je živio Thomas Mann. Kad je dolazio u redakciju, Tenžera nije bio tip za kojim bi se svi okretali, s ljubomorom ili sa zavišću, kao za Igorom Mandićem, koji je više isticao svoju nadmoć; oni su mogli napisati bolje i više ne samo zato što su više znali; oni su se bili spremni više izložiti. Njihovi su se tekstovi čitali pod ideološkim povećalom; ipak su većinom prolazili: ni vlasti nisu bile glupe da ne bi znale da više gube ako ih stave na indeks, nego ako im dopuste da rade. U komitetima je još jedino Kustićev Don Jure iz „Glasa koncila“ imao takav tretman diverzantske robe koju, po mogućnosti, nije trebalo cariniti, nego kontrolirati. U to je vrijeme u Zagrebu tiskana „Biblija“, s velikim zaslugama Jure Kaštelana, i uz prešutnu suglasnost Vladimira Bakarića, Muzički biennale pronosio je po svijetu glas da Jugoslavija nije najrigidnija komunistička zemlja, samoupravljanje je stvaralo krivu sliku da radnici vladaju zemljom, a nesvrstanost je davala optičku varku o važnosti države. Zato što je bio pismen i obrazovan, i što je bio inteligentan i mudar, Tenžera je mogao biti izvan sistema, a to je značilo iznad sistema, nekad i protiv sistema, a da ga sistem ne proguta kao što bi krokodil progutao sitnu ribu u zatvorenom bazenu. Za razliku od svoga kuma koji može napisati još nekoliko knjiga o svome životu i umiranju, Tenžera je umro, a da o tome nije ni pisao ni govorio.

Branislav Glumac Naši političari su bolesni narcisi. Plenkoviću samo fali misna kapica, a Milanović je u mužjačkom klimakteriju

„Staro momče“ umrlo je na operacijskom stolu; jedan od članove Sokolićeve ekipe, kasnije istaknuti liječnik, tvrdi – ako je to više važno – da je imao srce stogodišnjaka. S njim je otišla savjest Vjesnika, ono najbolje što je olovo tada moglo ostaviti na papiru. Trebalo bi objasniti, ne zbog vremena koje je nepovratno prošlo, nego zbog novoga doba koje se nije stabiliziralo, kako je Veselko Tenžera bio moguć u starome sistemu za koji se, s dosta razloga, govori da je predstavljao „mrak“, a nema tako dominantnog autora u novome sistemu u kome je granulo sunce slobode. Najviše svakako treba pripisati osobnome talentu; takvi se talenti ne rađaju svakog desetljeća. Nešto treba pripisati i okolnostima; Tenžera je uživao prednost – jednu od rijetkih, ali presudnih – da nije bio apologet sistema nego njegov kritičar, da je bio unutrašnji disident, a ne izgubljeni emigrant, da je mislio kao protivnik kolektivizma, a nije se povodio za identitetima koji su virili sa svake političke reklame. Uz sve to, bio je alergičan na glupost, i otporan na udvaranja.

Prije nego što će jedan sistem pasti, zahvalnije je bilo sudjelovati u njegovu rušenju nego učvršćivati ga na krivo postavljenim temeljima. I to je tajna pojedinačnog uspjeha. Tenžera nije imao mentalitet partijca, gajio je – i pokazivao – odbojnost prema svakoj partijnosti, počevši od one s kojom se tada sretao. Pitanje je, ili možda i nije, kome bi se on priključio kad su „drugovi iz komiteta“prelazili u „gospodu iz središnjice“, kako je jedan drugi pisac (Goran Tribuson) doživio Tuđmanovu revoluciju. Njega nitko nije mogao prisvajati; i to je šifra uspjeha. Teško bi ikad napustio slobodarsko uvjerenje u ime neke kolektivne ideje; njemu je bilo jasno da se čovjek gubi u svakoj masi, nije imao „kulturu krda“, radije je živio sam nego u rezervatu, bojao se da ne bude zatvoren kao „pasta za zube“. Nije se to odnosilo samo na političke partije; takvom je duhu usko svugdje gdje se ljudi guraju bez kucanja. O svemu tome Tenžera je ostavio dokaze crno na bijelom. Može se pretpostaviti što bi danas pisao da može vidjeti kako elite uništavaju sve čega se dotaknu. Više on nedostaje Hrvatskoj, nego ovakva Hrvatska njemu. 

Marina Tucaković
Izgubila je borbu
U 68. godini života u Beogradu je preminula Marina Tucaković, autorica nekih od najvećih hitova
SPAR i INTERSPAR
Kupujmo domaće
Kako uopće prepoznati je li domaće zbilja domaće, te zašto uopće kupovati domaće proizvode? Donosimo odgovore na pitanja
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.