Naslovnica Kultura Knjige

O Alkibijadu prvo čitajte Platona, potom Veru Mutafčievu

Trebalo bi postaviti pitanje zašto velik broj ljudi ne smatra knjigu osnovnom životnom potrebom i tu Ministarstvo kulture može puno učiniti.
14. studenoga 2016. u 14:30 0 komentara 444 prikaza
ivan sršen
Foto: Anto Magzan/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/5

Uz dosadašnje naslove izdavačka kuća Sandorf za ovogodišnji je Interliber priredila dva književno-povijesna unikata. Dragulja. I to o istoj povijesnoj osobi. U izdanju Sandorfa, naime, nedavno je, po prvi put na hrvatskom jeziku, objavljen Platonov “Alkibijad”, a istodobno je hrvatskoj čitateljskoj publici ponuđen i prijevod romana “Alkibijad Veliki”, cijenjene bugarske povjesničarke i sjajne spisateljice Vere Mutafčieve. I više nego dovoljan je to razlog da još barem ponešto o navedenome doznamo od Ivana Sršena, vlasnika Sandorfa.

Kako to da ste se odlučili, i zašto, “premijerno” objaviti Platonova “Alkibijada” te je li i gotovo istodobno objavljivanje “Alkibijada Velikog” Vere Mutafčijeve bilo pomno planirano ili su u toj podudarnosti ipak neke slučajnosti imale svoje prste?

Sandorf je prije tri godine započeo poseban izdavački projekt nazvan “Sandorf&Mizantrop”. Radi se o nesvakidašnjoj suradnji jedne registrirane izdavačke kuće i jednog neregistriranog entiteta - izdavača Mizantropa koji egzistira samo u svijetu knjiga, no iza čijeg imena se ne krije Menandrov Diskolos niti Molièreov Alceste, nego predani urednik Slavko Amulić. On je, u već spomenutoj biblioteci, predložio izdavanje ovog važnog Platonovog teksta otprilike u isto vrijeme kad sam, posve nevezano, u biblioteci “Odisejevo utočište” odlučio objaviti povijesne romane Vere Mutafčieve “Slučaj Džem” i “Alkibijad Veliki”, od kojih potonji romansira istu priču o velikom atenskom vojskovođi i političaru Alkibijadu. Dakle, stvar je velikim dijelom u slučajnosti. Pa ipak, uzmemo li da je sve znanje ovoga svijeta samo prisjećanje, kako je to slikovito opisao sam Platon u epistemološkom dijalogu “Teetet”, kolega Amulić i ja samo smo se istovremeno “prisjetili” ove važne teme iz različitih perspektiva. On iz perspektive osnovne filozofske literature koju objavljuje biblioteka “Sandorf&Mizantrop”, a ja iz perspektive modernog europskog povijesnog romana.

Zahvaljujući vama hrvatski su čitatelji dobili divnu priliku upoznati i u svjetskim razmjerima cijenjenu bugarsku povjesničarku i vrsnu spisateljicu Veru Mutafčievu. Je li ona i vama svojevrsno - otkriće?

Apsolutno. Mutafčieva kao spisateljica i njezini povijesni romani veliko su otkriće kako za mene i Sandorf tako i za hrvatsku čitalačku publiku, koja je s ova dva romana dobila iznimno vrijedna književna ostvarenja i dvije originalne priče zasnovane na autentičnim povijesnim predlošcima - velikim i kontroverznim osobama sultana Džema, brata sultana Bajazita II. i sina Mehmeda Osvajača i pripadnika atenske “zlatne mladeži” iz 5. stoljeća prije Krista, Alkibijada Velikog. Kako iza svakog otkrića stoji pomno istraživanje, tako smo prevoditeljica Ksenija Banović i ja, svako sa svoje strane, istraživali. Ona u povijesti bugarske književnosti 20. stoljeća, a ja u europskom povijesnom romanu istog razdoblja, fokusirajući se na mediteranske i balkanske teme. U jednom trenutku Ksenija je rekla da bismo trebali proučiti bogati opus Vere Mutafčieve, spisateljice koju u Bugarskoj drže klasikom i koja je prevedena na 20-ak jezika, ali još 70-ih i 80-ih godina, a danas je izvan domovine gotovo i zaboravljena. To je bilo dovoljno da se zainteresiram i da, nakon što sam se susreo sa Džem-sultanom u interpretaciji Vere Mutafčieve (a o njemu je pisao i Andrić u “Prokletoj avliji”), budem uvjeren da njezina djela treba objaviti na hrvatskom.

Sad imamo priliku na svom jeziku o Alkibijadu čitati - dvije knjige. Onima koji nisu povjesničari po struci već su naprosto ljubitelji čitanja knjiga, što biste preporučili, s kojom da krenu? Koga prvog uzeti u ruke - Platona ili Mutafčievu, i zašto?

To ovisi o čitateljevu afinitetu. Rekao bih da je povijesni roman daleko zanimljiviji širokoj publici, ali, s druge strane, Platonovi dijalozi pisani su tako da ih gotovo svatko može razumjeti. Tako da bih, naravno, bilo vrijedno i poželjno pročitati prvo Platonovog “Alkibijada” u kojem Sokrat i Alkibijad razgovaraju o vrlini poštenja i o brizi za sebe i drugoga, a zatim, s poznavanjem konteksta, zaroniti u sjajnu romansiranu biografiju Alkibijada Vere Mutafčieve.

Alkibijada povijest pamti kao Periklova rođaka i Sokratova učenika, atenskog državnika i vojskovođu, junaka i izdajnika, ambicioznog, častohlepnog i prevrtljivog čovjeka kojeg se optuživalo, sudilo mu... Može li čitanje o njegovu životu kao i njegova dijaloga sa Sokratom, iz Platonova pera, i danas biti poučno? Biste li to preporučili pogotovo onima čije se ambicije vrte oko vlasti i političke moći?

U dijalogu “Alkibijad” Sokrat na vrlo jednostavan i sebi svojstven način objašnjava Alkibijadu koliko su njegove želje da se bavi javnim poslom - državnika, vojskovođe, govornika - zasnovane samo na klimavim preduvjerenjima kako “on to može”, ali da nije u stanju razlučiti zbog čega se, ustvari, tim poslom uistinu želi baviti te mu skreće pažnju da nije dovoljno to što dolazi iz ugledne obitelji.

Osim što ste izdavač, po struci ste povjesničar i lingvist, a prevodite i s engleskog jezika. Koliko na odabir knjiga koje Sandorf objavljuje utjecaj ima taj vaš stručni povijesno-lingvistički pedigre?

Neki kažu da radim u struci za koju sam se školovao, a neki pak da bi se za vođenje posla kao što je izdavačka kuća trebalo školovati u ekonomiji i menadžmentu. U izdavaštvu se jako puno nauči iskustvom, odnosno radom u toj branši. Za posao urednika, onoga koji bira naslove za izdavački program, a zatim i radi na tim tekstovima u svojstvu redaktora i lektora, također je važno iskustvo, ali i određeno predznanje stečeno kroz školovanje i ekstenzivno čitanje. Sandorf je objavio podosta povijesnih naslova, kako stručnih i publicističkih, tako i literariziranih, poput romana Vere Mutafčieve, u čijem odabiru sam i ja imao svoje prste pa se može reći da sam kao povjesničar utjecao na taj smjer našeg izdavačkog programa. Lingvistika je pak na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem sam studirao, bila jedna od najzanimljivijih studijskih grupa koja je objedinjavala filozofiju, filologiju, logiku i povijest, istovremeno uvodeći studente u semiološku teoriju Ferdinanda de Saussurea, utemeljitelja suvremene lingvistike.

Kao izdavač, što očekujete od nove ministrice kulture i što joj predlažete kada je u pitanju izdavaštvo?

Sektor izdavaštva godinama trpi zbog realnog smanjivanja standarda građana koji se prvo odriču kupnje onih potrepština za koje smatraju da ih se mogu odreći, a da im to ne utječe na njihove osnovne životne potrebe. Trebalo bi, dakako, postaviti pitanje zašto velik broj ljudi ne smatra knjigu osnovnom životnom potrebom i tu Ministarstvo kulture može puno učiniti stabilnom, dugoročnom i nepristranom strategijom održanja izdavačkog sektora koji jedini može spriječiti daljnje strmoglavljivanje prodaje knjiga, a zatim i njihove čitanosti. Važno je podržati i postojeći dobar sustav narodnih knjižnica i njihove nabave bez kojeg bi čitalačka publika u današnjim uvjetima doista bila odsječena od kvalitetne literature, prijevodne i domaće. Ministrici želim puno uspjeha u radu i nadam se da će se uspjeti izboriti za više sredstava za resor kulture.     

>> Ponuda je odlična, nema šanse da kući odete praznih ruku

>> Po knjige se ide s torbom na kotačima

Piraex
Svi na struju
Kako turistički djelatnici i ugostitelji mogu profitirati od sve veće zastupljenosti električnih automobila

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.