Veliko zanimanje javnosti izazvala je izložba "What Remains Between" ("Što ostaje između") umjetnice Petre Marije Jeličić-Lovreković u Sveučilišnoj galeriji u Splitu. Upitali smo je odakle potječe njezina ljubav prema umjetnosti.
– Moj tata je kolekcionar. Odrasla sam među slikama, skulpturama, lijepim stvarima. Meštrović me fascinirao još kao malu. Očaravala su me njegova 24 stilizirana reljefa u crkvici na Kaštilcu, koju smo redovito posjećivali na Mejama. Reljefi, očaravajući maslinik i fascinantna tišina. Tata je rodom iz Muća. Sa samo 13 godina otišao je sam od kuće i krenuo graditi svoj život. Uvijek je vjerovao da je obrazovanje najvažnije što nam može dati u životu. Mama je iz Slovenije, a upoznali su se na plaži u Kaštel Starom, gdje je on kao student radio, a ona ljetovala. Tata je talentiran za gastronomiju.
I to je umjetnost. Roditelji su vam omogućili vrhunsko školovanje?
Na tome sam im beskrajno zahvalna. S 15 godina otišla sam u Gordonstoun, internat u Škotskoj. Njegov moto glasi "Plus est en vous" – "u vama je više" – i ta mi je ideja ostala važna. Internat me snažno oblikovao, a mnoga prijateljstva iz tog vremena traju i danas. Moram vam priznati da sam bila buntovna tinejdžerica. Gledala sam kako "izvući se" od obveza, ranog jutarnjeg trčanja i jutarnjeg plivanja. Koristila sam sav svoj šarm i umjetničke vještine da što manje napravim. Ekspedicije i višednevna jedrenja nisam mogla izbjeći. Tijekom njih uglavnom sam prigovarala, od početka do kraja. Zanimljivo je da sam gotovo dva desetljeća poslije sama prehodala više od tri tisuće kilometara po Europi. Studirala sam umjetnost na Cambridge Arts and Sciences, potom likovnu umjetnost na Falmouth College of Arts, a kroz Erasmus i na NABA-i u Milanu. Nisam osjećala potrebu slikati sasvim realistično. Više su me zanimali atmosfera i destilacija onoga što vidim. Obožavam velika platna, ali voljela bih ići još dalje, raditi u većim formatima i stvarati radove koji se šire kroz prostor. Voljela bih jednog dana stvoriti cjelovit prostor u koji gledatelj može ući. Moj je studio trenutačno premalen za to. Nikada nisam htjela stvarati romantična djela, nego snažna i čvrsta, pa me iznenadilo kada su se u četvrtom ciklusu pojavili cvjetovi, osobito tulipani. Nisam sebe zamišljala kao takvu vrstu umjetnice. Tada sam shvatila koliko je važno slušati intuiciju i dopustiti radu da me odvede tamo kamo nisam planirala ići.
Vaša su djela iz godine u godinu potpuno različita, ne ponavljate motive, stalno se mijenjate i istražujete?
Živjela sam u mnogim gradovima, ali posebno značenje imaju hodočašća na koja sam išla od 2009. do 2012. godine. Prvi Camino prehodala sam u Španjolskoj 2009. godine, a zatim sam hodala i drugim Caminom kroz Španjolsku, Francusku i Njemačku, ukupno više od tri tisuće kilometara. Neposredno nakon povratka, krajem 2009. godine, zapisala sam svoje iskustvo. Danas, sedamnaest godina poslije, neke od tadašnjih misli još prepoznajem u svom radu: "Nema uspona bez padova, nema svjetla bez sjene, nema crescenda bez decrescenda. Kada nemaš izbora, odustajanje nije opcija."
U svakom mjestu tražite odnose, atmosferu, srž. Kako je došlo do stvaranja ovako moćnih slika na Siciliji, na kojoj živite?
Neprestano se razvijam i ne želim se ponavljati. Kad sam prvi put došla na Siciliju, mislila sam da slikam arhitekturu. Onda sam mislila da slikam atmosferu. Kasnije sam vjerovala da reduciram formu sve dok ne ostane samo ono bitno. Gledajući sada unatrag, shvaćam da nijedan od tih opisa nije bio pogrešan. Bio je samo nepotpun. Slike su nešto razumjele o meni prije nego što sam ja to razumjela. Trebalo mi je više od trideset godina da počnem shvaćati što su mi pokušavale reći. Živjela sam u različitim zemljama, upoznavala različite kulture i jezike. Počinjala sam iznova mnogo puta. Ljudi me ponekad pitaju je li mi često seljenje bilo teško. Naravno da nije uvijek bilo lako. Ali nikada nisam doživljavala preseljenje iz jednog mjesta u drugo kao napuštanje jednog života i početak drugoga.
Je li Split ikada "nestao" iz vašeg života?
Split nije nestao kada sam se preselila u Frankfurt. Frankfurt nije nestao kada sam se preselila u Škotsku, pa u Cambridge. Cambridge nije nestao kada sam živjela u Milanu, Londonu i New Yorku. Milano, London, New York i Berlin nisu nestali kada sam se vratila u Hrvatsku. Sva su ta mjesta ostala živa u meni, ne kao nostalgija, nego kao slojevi. Svako mjesto u kojem sam živjela promijenilo me, ali nijedno nije zamijenilo drugo. Isto vrijedi i za ljude koje sam voljela, umjetnike kojima sam se divila, kulture u koje sam ulazila i iskustva koja sam nosila sa sobom. Ta iskustva nisu se samo gomilala. Promijenila su način na koji gledam. Ne osjećam se podijeljena između zemalja. Osjećam se sastavljena od njih. Isto primjećujem i u svojim slikama. Moj se rad razvijao na vrlo sličan način: ranija otkrića nisu odbačena. Ostaju prisutna i dopuštam im da koegzistiraju. Ništa nije potpuno izbrisano. Novi slojevi samo mijenjaju odnos između onoga što je već bilo i onoga što dolazi poslije. Zato svoj rad nikada nisam doživljavala kao niz potpuno odvojenih stilova. Svaki ciklus nastaje iz prethodnoga. Nešto se prenosi dalje, čak i onda kada ga više gotovo nije moguće prepoznati. Na Siciliji je to postalo posebno jasno.
Otvori KEKS Pay
