Večeras ljubitelji filmske klasike mogu uživati u ostvarenju francuskog redatelja Renéa Clémenta. Riječ je o filmu koji jedinstveno spaja elemente napetog trilera, noir stila i gotičke melodrame. Ovaj međunarodni projekt iz tisuću devetsto šezdeset i četvrte godine temelji se na romanu autora Daya Keenea, a donosi priču o požudi i izdaji smještenu na Azurnu obalu.
U središtu mračne priče nalazi se Alain Delon, koji tumači ulogu Marca, privlačnog prevaranta. Njegov život se pretvara u kaos nakon što se upusti u aferu sa suprugom američkog mafijaškog šefa, zbog čega postaje meta nemilosrdnih ubojica. Bježeći spašava goli život i očajnički traži sklonište.
U pokušaju da se sakrije od progonitelja, Marc dolazi u sklonište za siromašne gdje upoznaje dvije bogate Amerikanke. Barbara, proračunata udovica koju glumi Lola Albright, te njena nećakinja Melinda, koju utjelovljuje Jane Fonda, nude mu posao vozača te smještaj u njihovoj raskošnoj vili. Iako su mu njihovo ponašanje i situacija sumnjivi, Marc nema izbora te prihvaća ponudu. Dolazak u dvorac za njega znači ulazak u minsko polje jer zdanje skriva mračne tajne. Iza zidova i tajnih prolaza, Barbara zapravo skriva svog ljubavnika Vincenta, okrutnog pljačkaša banaka. Njezin plan je iskoristiti Marcov identitet kako bi Vincent pobjegao.
Ono što ovaj film čini drugačijim od klasičnih triler ostvarenja tog vremena jest način na koji redatelj preokreće tradicionalne uloge. Marc ovdje nije tipični akcijski junak koji drži konce u rukama, već postaje erotizirani objekt u perverznoj igri kojom upravljaju dvije žene. Vila sa svojim zamršenim labirintima i zrcalima postaje punopravni lik, stvarajući zagušljivu arhitekturu iz koje junak ne može pobjeći. Dok Barbara planira njegovu smrt, Marc započinje igru zavođenja, no ubrzo shvaća da prava prijetnja dolazi od nećakinje. Kad dođe do nasilnog obračuna u kojem sudjeluju gangsteri, Melinda preuzima kontrolu, obmanjuje policiju i pretvara Marca u zarobljenika.
Produkcija ovog neobičnog filma bila je turbulentna kao i njegova radnja. Ulogu Melinde prvotno je trebala igrati Natalie Wood, ali se ubrzo povukla s projekta, nakon čega je uskočila Jane Fonda. Njoj je to bio prvi film snimljen u Francuskoj, a iskustvo sa seta često je opisivala kao potpuni kaos prepun kiše. Prema njezinim izjavama, redatelj je vodio snimanje gotovo bez pisanog predloška, a ona se tada borila s jezičnom barijerom. Snimala je svoje dijaloge na engleskom jeziku koji su kasnije bili sinkronizirani, a u svojoj autobiografiji otkrila je da je tijekom rada upoznala Rogera Vadima. Eksterijeri su snimani u impresivnoj vili Torre Clementina.
U vrijeme izlaska u kino dvorane film nije naišao na razumijevanje kod kritičara. Recenzenti su bili izrazito oštri, nazivajući djelo pretencioznim promašajem, a likove nezanimljivima. Kritičari su najviše zamjerali to što autor nije stvorio klasičnu napetost, već je fokus stavio na senzualnost svojih protagonista. Odbijali su prihvatiti mješavinu mračnog kriminalističkog zapleta i iščašenog crnog humora koji se suptilno provlačio. Pojedini poznati kritičari svrstavali su ovo ostvarenje na popise najgorih filmova, dok su drugi otvoreno ismijavali provokativnu glumu mlade glumice. Ipak, postojali su i oni koji su prepoznali njenu svježu energiju i specifičan glumački talent.
Unatoč negativnim reakcijama, percepcija djela se s vremenom promijenila. Danas ga brojni filmski povjesničari smatraju draguljem europske kinematografije šezdesetih godina i pretečom naslova koji su se bavili temama gubitka identiteta i klaustrofobičnog zatočeništva. Njegovoj upečatljivoj atmosferi uvelike pridonosi crno-bijela fotografija koja bilježi zagušljivost prostora kroz vizualne distorzije. Poseban pečat cijelom iskustvu daje odlična jazz glazba koju je skladao proslavljeni Lalo Schifrin. Njegov razigrani pristup stvorio je nevjerojatan kontrast u odnosu na ciničnu temu. Za naslovnu temu osvojio je uglednu nagradu Grammy te tako osigurao filmu posebno mjesto.