U djelima Ivana Vidića uvijek je fascinantno promatrati način na koji on navija za svoje junake. Da, ponekad ih pokazuje do kraja iskreno i bez milosti, nekada pred nas dovodi slomljene ljude koje je život uništio na sve zamislive načine, no i kada piše o mladima, kada piše o obiteljima, ma koliko te priče bile teške, on u njima uspijeva ne ubiti nadu. Baš takva je i njegova "Kronika seoske ljubavi", koju je za Teatar Rugantino adaptirao i režirao Dario Harjaček.
U središtu priče je Milivoj, umirovljenik koji je od svega (počevši od rata koji je proveo za pisaćim stolom u nekom uredu pa do sudskog spora s državom zbog "ratne" ozljede kada se na njega srušila polica puna registratora) pobjegao na selo. Slučaj ga dovodi u susjedstvo žene podjednako neobične biografije (druga pratilja misice na nekom nedefiniranom izboru, ali i zaposlena kao ljepotica (?!) u nekoj novinskoj redakciji). Njih se dvoje udruži u uzgoju kokoši i zajedničkom OPG-u za prodaju jaja. Taj simbol novog života, nakon brojnih nevolja kroz koje prolazi njihova komunikacija i rađa se odnos koji vodi prema ljubavi, ovdje stoji kao simbol njihova novog početka. Ovo je priča o bijegu, a ne može čovjek pobjeći od samoga sebe, o čežnji za ljubavlju i bliskošću bez obzira na godine, a ne može čovjek ne željeti ma što rekao datum koji stoji u njegovu rodnom listu, jer čežnja ne odlazi u mirovinu. Muška je to priča i u prvom je planu lik Milivoja, i inzistirajući na stiliziranom hiperrealizmu Harjaček je tako i postavlja na scenu.
Sreten Mokrović Milivoja igra precizno naivno, odmjereno, ne bježeći u grotesku, patetiku ili karikaturu. I zato u promatraču budi snažnu potrebu da navija za sretan kraj, za novi (zapravo prvi) ljubavni uspjeh njegova lika. Nažalost, Gordana Gadžić je na premijernoj izvedbi na trenutke bila toliko tiha da su čak i gledateljima iz prvih redova "bježale" finese njezina lika. Treba se nadati da je riječ o premijernoj tremi, jer ima tu kemije koja samo čeka da se razmaše.
