Naslovnica Kultura Kazalište

Nama umjetnicima Bog je stavio ruku na rame, ne služimo državi

Veliki glumac u Zagreb je prošlog vikenda došao sa svojom predstavom "Romeo i Julija" koju je adaptirao na srpskom i albanskom i koja je prije Zagreba izvođena u Beogradu i Prištini
16. veljače 2016. u 13:51 3 komentara 819 prikaza
12.02.2016., Zagreb - Glumac Predrag Miki Manojlovic.  Photo: Marko Lukunic/PIXSELL
Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/5

“A ko si ti?” Ovo pitanje naslov je automonografije Predraga Mikija Manojlovića, jednog od najvećih glumaca jugoslavenskog i srpskog kazališta i filma, proslavljenog i u svijetu.

Prošli petak stigao je u Zagreb kao redatelj predstave “Romeo i Julija” koja je gostovala u sklopu ciklusa europskog kazališta u Zagrebačkom kazalištu mladih. Ondje smo i razgovarali dok se na pozornici postavljala scenografija predstave, jedan veliki X, dvije ukrižane staze od sjajnog metala postavljene usred gledališta podijeljenog na dvije polovice, dva tabora, plemena...

– Žao mi je što moje knjige nema i u Hrvatskoj, mislim da ona može donekle dati odgovor na pitanje tko je to Predrag Miki Manojlović. U njoj su i mnogi tekstovi koje sam napisao i o kazalištu i o politici i svijetu u kojem živimo – kaže glumac u čijoj adaptaciji Shakespeareova komada također jednu od najvažnijih uloga igra pitanje postavljeno na dva jezika, srpskom i albanskom: “Tko si ti? / Kush je ti?”

Pitanje na dva vrlo različita jezika zvuči slično. U predstavi ga prvi put izgovaraju, usred ljubavnog gugutanja, Romeo i Julija. On je iz obitelji Montecchi, ona je Capuleti. Radnja je, kao i kod Shakespearea, smještena u Veronu, ali Montecchi govore srpski, a Capuleti albanski. Uglavnom,

Miki Manojlović retrospektiva Na Vukovar film festivalu filmovi Mikija Manojlovića '07.10.2011., Zagreb - Miki Manojlovic intervju u caffe baru hotela Palace.  Photo: Daniel Kasap/PIXSELL' Legendarni glumac Miki Manojlović: Kćeri sam kočio redateljsku karijeru Miki Manojlović Gostovanje “Romeo i Julija” na srpskom i albanskom jeziku

Romeo, kojeg tumači Tristan Halilaj, i Julija, koju glumi Jovana Gavrilović (u drugoj od dvije odigrane predstave alternacija joj je bila Milica Janevski), prvi kreću u avanturu istraživanja jezika i imena onog drugog.

Narodi s posebnim potrebama

– Jezik je most među ljudima, a istovremeno je i ogromna prepreka među njima. To je bit ove moje prilagodbe komada. Nije to formalna podjela, metar ovog, pa metar onog, tri kile ovog, pa tri kile onog jezika. I vi ćete skočiti u nepoznato gledajući predstavu kada najprije nećete razumjeti jedan od dva jezika, a onda ćete možda početi razumijevati njegov duh, njegovu snagu, njegovu bit koja je u velikoj preciznosti... albanski jezik je jako lijep – kaže Manojlović koji ga inače ne govori, ali u ulozi Romeova oca Montecchija na kraju predstave progovara i nekoliko riječi na albanskom.

Beogradska Radionica integracije, koja je predstavu realizirala u koprodukciji s Quendra multimedijom iz Prištine, Manojlovićevo je djelo. On je tu umjetničku udrugu osnovao 2008. godine s posebnim ciljem integracije osoba s posebnim potrebama i raznim oštećenjima tijela, vida, sluha, govora...

Nakon predstave “Dok nas smrt ne razdvoji” prema tekstu Mire Furlan, “Romeo i Julija” je druga predstava koju izvode profesionalni glumci, a Manojlović se s odobravanjem smije na moju primjedbu da su to predstave namijenjene našim društvima, narodima i državama s posebnim potrebama.

– Ovo je bio nepredvidiv put i proces, na svim nivoima veoma složen i suptilan. Zato je trebalo pronaći zaista plemenite ljude koji su u svemu tome. Oni dolaze sa svih strana svijeta. Uliks Fehmiu, ovdje u ulozi svećenika Lorenza, dolazi iz New Yorka, Tristan Halilaj u ulozi Romea iz Tirane, a ni ostali nisu svi iz Prištine i Beograda. Milica Janevski, jedna od dviju Julija, glumica je iz Sombora. Okupiti sve njih vrlo je složeno, a i skupo. Svatko od njih važan je dio “jednačine s jednom nepoznanicom” koju predstavlja ovaj X na sceni, a tako sam nazvao i dokumentarni film koji sam snimio o ovom projektu – priča Manojlović.

Izvedbe u Zagrebu bile su početak gostovanja “Romea i Julije” nakon premijera i izvedbi u dva “matična” grada predstave, Beogradu i Prištini.

– Uspjeh prve premijere i prvog niza izvedbi u Beogradu bio je zaista ozbiljan, a u Prištini i frenetičan. Naročito je važno što je predstava u oba grada igrana u nacionalnim, najstarijim i najvažnijim kazališnim kućama. Bilo je to prvi put da se u beogradskom Narodnom kazalištu može čuti albanski, zajedno sa srpskim – zadovoljan je dosadašnjim učinkom i odjecima Manojlović.

“Romeo i Julija” će u ožujku zatvoriti Sarajevsku zimu, a u planu su gostovanja u Tirani, Beču i SAD-u. Ondje gdje publika ne razumije nijedan od dva jezika na kojima se igra predstava, uz pokoju riječ talijanskog kojim se obiteljima zaraženima mržnjom obraća veronski knez Escalo (glumi ga Mensur Safciu), bit će priređeni titlovi na engleskom, odnosno njemačkom.

Ali, u našem slučaju, početno nerazumijevanje, a potom navikavanje na melodiju i izražajnost nepoznatog nam jezika, dio je samog koncepta, poruke i snage ove predstave.

– Srpski i albanski glumci ovdje nisu dali nikakvu izjavu, nikakvu deklaraciju, oni su naprosto nešto zajedno učinili – opisuje jedan od ciljeva predstave Manojlović.

– Nismo znali kakve će biti reakcije, hoće li biti incidenata. Na kraju nije bilo reakcija nikakvih ultraša. To znači da ih je baš briga za ovo što mi radimo ili su možda razumjeli da je to nešto dobro, tko zna, možda im se i svidjelo.

Nikada samo “običan” glumac

Miki Manojlović nikada se, kaže, nije smatrao “običnim” glumcem, uvijek je tražio načine kako da istraži i opipa nove granice.

– I gluma ima svoje složenosti, nivoe, dubine i plitkoće... svaka pojavnost pod reflektorom može se nazvati glumom... ali ozbiljan zaron u glumu je ozbiljna introspekcija, neizvjestan put u središte samog sebe. Generalno, mi svi jesmo jedna velika familija, ali nivoi ovise o vrsti, inteligenciji, obrazovanju, odgoju, odrastanju, spoznaji i osjetljivosti na svijet oko nas i potrebi, snazi i mogućnosti da transponiramo taj doživljaj u neki sadržaj i formu. To ili imate ili nemate, pa ostajete na nekoj šank-liniji ili nekoj bijeloj liniji u WC-u – uvjerljivo i strastveno govori Manojlović.

Nikada nije oklijevao govoriti ni o politici, pa ga pitam na kraju prati li aktualna zbivanja u Hrvatskoj?

– Da vam kažem jednu stvar. Ima već deset godina kako sam bio izazvan da napišem članak u Ninu. Još tamo od ujahavanja prve ministrice kulture Mitre Mitrović na bijelom konju pa do danas imali smo niz ministara kulture koje sam nazvao vrlo pogrdnim imenom i rekao da smo mi, umjetnici, ti kojima je Bog stavio ruku na rame, koji imamo talent, snagu, pamet, koji smo prepoznati kao takvi ovdje i u svijetu, a onda nad nama rade neprirodni blud neki u svojim poslovima neostvareni tipovi. Nismo mi u njihovoj službi, nego oni u našoj, oni moraju biti nama na usluzi.

Upoznavanje i ovacije

Prvi genijalan Manojlovićev zahvat u Shakespearea je početak sukoba na samom početku. Tibalt (Faris Berisha) kaže dobar dan, a Benvolio (Armend Baloku) na albanskom odgovara mirëdita.

Učas iza njih stoje cijeli klanovi, sijevaju noževi i srpske i albanske psovke prema kojima je čak i Shakespeareov engleski siromašan i nemaštovit jezik.

Prednjače osobito snažni likovi majki, gospođe Montecchi (Edona Reshitaj) i gospođe Capuleti (Nataša Tapušković). Premda se više služe gestama, fantastični su i očevi, sam Manojlović kao Montecchi i Nebojša Glogovac kao Capuleti.

Komad je to u kojem svaki od glumaca daje cijeloga sebe, u kojem je jedini scenski efekt potok krvi koji poteče ukrižanim “ulicama”, a sve ostalo je u licima i riječima na oba jezika.

Zavoli čovjek svako od tih lica, od Arte Selimi u ulozi naratora, do Anite Mančić u ulozi Julijine dadilje koja na kraju sa sebe prva skida ulogu i kreće prema publici s ispruženom rukom i riječima: Ja sam Anita, a tko si ti? Upoznavali smo se tako usred ovacija.

Lesnina roštilj
PROLJETNE RADOSTI
Došlo je proljeće, a mi smo se uputili u potragu za novim roštiljem

A1 izdvaja za Vas