Simpatičan film “Danak anđelima” započinje kao socijalna drama karakteristična za radove Kena Loacha, Mikea Leigha i drugih britanskih redatelja koji redovito osvajaju odličja na filmskim festivalima. Ovaj film nije iznimka; Loachu je donio nagradu za režiju na festivalu u Cannesu, a to što nije dobio i glavnu nagradu govori da mu (premda canneske žirije nećemo idealizirati kao vrhunske arbitre) neke stvari ipak nedostaju.
A nedostatak je to, ako se to može smatrati nedostatkom, što je nešto više namijenjen publici, iako to u slučaju Loacha uvijek treba shvatiti jako uvjetno.
Naime, što više priča o skupini prijestupnika koji umjesto zatvorskim kaznama svoj dug društvu plaćaju besplatnim radom za zajednicu, toliko više poprima “light” karakter pa mu na kraju nedostaje težine. Do kraja se gotovo potpuno i odmakne od dojma o filmu koji gledatelj može imati na početku, ali to ne znači da postaje lošiji.
“Danak anđelima” ima originalan zaplet – grupa prijestupnika, na čelu s Robbijem koji je odlučio obaviti posljednji lopovluk prije nego što se posveti bračnom životu, odluči ukrasti rijedak i iznimno skupocjen viski. Kroz priču i glavnog junaka Loach iznosi brojne situacije koje prije možemo okarakterizirati kao dražesne i ljupke nego kao “velike”, ali kada su te odlike tako neusiljene i tankoćutne, na recentnom su kinorepertoaru i jako velike.
Ocjena: 4/5
