Afirmirana pjesnikinja Martina Vidaić krajem godine objavila je svoj drugi roman “Stjenice” (Naklada Ljevak, urednica Ana Brnardić) i uvrstila se u vrh domaće ovogodišnje romaneskne produkcije. “Stjenice” su zaokružen i lucidan prozni uradak koji stoji na čvrstim pripovjednim temeljima baveći se sudbinom zagrebačke arhitektice dalmatinskog podrijetla Gorane Hrabrov koju u životu prate, pojednostavljeno rečeno, nesreće. Iako ima sve uvjete za profesionalnu afirmaciju u više nego lukrativnom zanimanju, Gorana nije prilagodljiva te postaje prekomplicirana i svome partneru, arhitektu Igoru, koji dobro pliva u pragmatičnosti te na arhitekturu gleda kao na robu, a ne kao na umjetnost. U privatnom životu Gorana iznenada u prometnoj nesreći ostaje bez partnera Sergeja s kojim se iznenada i povezala, a onda se čak za njega i udala nakon strastvene veze kojoj ništa nije moglo stati na put.
Ništa, osim Goranine kilave sudbine i čudnih odluka koje nikada nikome ne bi mogla objasniti i koje se, eventualno, otkrivaju samo ispovjednicima ili u ispovjednim pismima vješto skrivenim u staroj odjeći na tavanima ili u podrumima. Nakon Sergejeve smrti Goranin se svijet mijenja iz temelja i ona polako gubi svoja možda i izmaštana, umjetna uporišta koja joj očito nisu suđena. Njen podstanarski stan tik iznad zagrebačkog Kvatrića okružen nemogućim i ljubopitljivim susjedima postaje joj zatvor.
Teret savjesti zbog Sergejeve nepotrebne smrti iz dana u dan sve je teži pa Gorana odluči naglo pobjeći iz života koji je sama pretvorila u tamnicu. A i bijeg je zamislila kao svojevrsnu neurotičnu predstavu u kojoj će požarom uništiti podstanarski stan i tako simbolički prekinuti sve veze s dosadašnjim elitističkim svijetom, postavši luzerica koja bježi od policije i od vlasnika stana te se polako pretvara u zločinku, koja možda i ne bježi od kazne jer joj je potrebno iskupljenje. Gorana, totalno dekintirana, noćnim autobusom bježi iz Zagreba na obalu, gdje živi njena brojna i nesložna obitelj. Pravi južnjački labirint čudnih sudbina i nespojivih karaktera.
Tu su braća i sestre, šogor, nećaci i nećakinje, ali i majka koja je teško bolesna i koju je Gorana totalno zanemarila jer je ganjala karijeru, obrazovala se, postajala zagrebački snob i presvlačila se napadno u tuđu, stranu kožu u kojoj se, kako se na kraju ispostavilo, i nije osjećala ugodno. Je li Gorana Hrabrov, obrazovana i lucidna žena, doista ubojica (makar iz nehata) i palikuća? I kako se to iz uspješne mlade arhitektice koja je sa sigurne udaljenosti pokušala komandirati obitelji, započevši adaptaciju obiteljske kuće na otoku, pretvorila u beskućnicu koja ima gotovo migrantsku sudbinu? Kako je to Gorana postala migrantica u vlastitoj zemlji i osoba koja nema dovoljno sitniša ni za lokalni autobus? Gdje je nestao njezin streloviti zagrebački uspjeh i to gotovo preko noći? I ima li uopće izlaza iz te bezizlazne situacije koju nam je Martina Vidaić predočila u trilerskom ključu, s puno lucidnih i iscizeliranih detalja, ponovno dokazujući svoj iznimni literarni talent?
Naravno da izlaza ima i da se krije u otočnoj, polusrušenoj kući koja je zbog drčne arhitektice svojedobno ostala bez krova. Tehnički izlaz krije se u nasljedstvu, svojevrsnom tajnom blagu koje su preci brižno sakrili kako bi potomci koji djedovinu ne žele prodati onome tko nudi najviše, mogli to nasljedstvo i održavati kada ga nagrize zub vremena. Gorani Hrabrov isplatio se povratak u njezinu intimnu Arkadiju i sačuvao joj je i dušu i tijelo, omogućivši joj, barem prividno, povratak u realan život i realnost koja ju je, na kraju balade, temeljito protresla, i to onim zagrebačkim proljetnim potresom u kojem je njezin podstanarski stan teško stradao. Ali Gorana je ostala čitava, iako si i dalje postavlja pitanja. Najčešće ona o Sergeju i njegovu odlasku. A to su ponovno mučna pitanja o krivnji, ali i o ljekovitoj samospoznaji. Pitanja o životu s druge strane ogledala i o životu onih s kojima nas je život spojio, a o kojima znamo jako malo ili ništa. Pa ih lako pretvorimo u uspomenu za koju i nismo baš najsigurniji da se dogodila.
