Nada Miheličić poznata je po romanima “Zeleni pas” ili “Bilješke jedne gimnazijalke”. Ona je i lektirni pisac. Znači li da je i materijalno osigurana?
_ U nekim je drugim zemljama zaista tako, ali u Hrvatskoj nije. Postoje samo tri načina kako lektirni pisac može poboljšati svoj financijski položaj. Prvi bi bio ako bi mu knjiga koja je uvrštena u lektiru donosila neku ekstra dobit. A ne donosi. Drugi način bio bi kada bi netko cijenio to što vam je djelo u lektiri pa bi vam izdavači nudili financijski povoljnije ugovore. Treći način bio bi postojanje tijela i fonda gdje bi se kvalitetne lektirne pisce prevodilo na neke od svjetskih jezika i tako im omogućilo izlazak na svjetsko tržište. Bojim se da bi takva inicijativa čak i u Ministarstvu kulture izazvala podsmijeh i bila tretirana kao rasipništvo. Lektirni pisci prolaze potpuno isti hod po trnju kao i oni kojih nema u lektiri.
Vi ste i prevoditelj. Da li je prevoditeljski rad bolje plaćen od književničkog?
_ Primila sam pristojan honorar za prve dvije knjige, a onda je sve pošlo po zlu jer sam oboljela od raka jednjaka, pa je slijedila embolija pluća, dvije godine kasnije posve drugi rak, nova embolija... To vas fizički potpuno iscrpi (sada sam 90% invalid), a o financijskoj strani da i ne govorim. Zavod za zapošljavanje je stimulirao zapošljavanje invalida pa me donedavni poslodavac primio u stalni radni odnos, no čim je stimulacija ukinuta stavio me je na plaću od 2000 kuna, što je bilo manje i od tadašnjeg minimalca. S mojim bolesničkim kartonom ne možete birati pa sam tako do penzije prevela još nešto više od dvadeset romana za 2.000 kuna mjesečno (i to kod poslodavca koji sebe doživljava kao socijalno osjetljivog ljevičara). Prevođenje je u Hrvatskoj slabo plaćeno kao i svi poslovi u svim segmentima kulture. Prevoditelj koji bi preveo 150-200 stranica filozofskog teksta s finskog jezika vjerojatno bi dobio manji honorar od nekog tko bi s engleskog ili francuskog preveo brošuru neke firme iz automobilske industrije. Prevođenje je vrlo složeno jer pretpostavlja ne samo dobro znanje stranog jezika, nego još bolje poznavanje hrvatskog i poznavanje materije koja se prevodi. Svi koji misle kako je mačji kašalj prevoditi beletristiku brzo bi se našli pred zidom dvosmislenosti metafora i pred kodovima slenga koji je posvuda najvitalniji dio jezika i svakih nekoliko godina se stubokom mijenja.
Hrvatska će biti zemlja gost na sajmu dječjih knjiga u Bologni 2015. Očekujete li poziv za taj put?
_ Hahaha, čini mi se da će ova pitanja dati našem razgovoru vraški mračan ton. Naravno da ne očekujem. Imala sam čast 2012.godine biti upisana na takozvanu Časnu listu pisaca IBBY, što je jedna od najprestižnijih međunarodnih nagrada za književnike koji pišu za djecu i mlade. Te godine je dodjela bila u Londonu. Nikome nije palo na pamet ni odigrati sa mnom onaj omiljeni igrokaz dobroodgojenih siromaha, znate ono kad nadležni znaju da autor nema novaca za London, a autor zna da nadležni nemaju otkud platiti vaš put u London, ali je ipak autor pozvan na kavu i razgovor u kojem mu se pristojno ponudi financijska pripomoć za to putovanje, a autor pristojno odbije rekavši da ionako ne bi mogao ići.Kad je riječ o sajmu u Bologni ne govorimo samo o besparici i nedostatku manira nego je naglasak na nečem još gorem. Hrvatska je u Bologni prisutna godinama zahvaljući entuzijazmu mojih kolega iz udruge Hrvatska dječja knjiga i to Kašmiru Huseinoviću i Andrei Peterlik Huseinović. Oni su tijekom svih tih godina bdjeli nad golim opstankom našeg štanda. I sada počinje ružan dio priče. Sljedeće godine Hrvatska je u Bolonji zemlja-partner, a to zahtijeva dodatne pripreme i trud. Ministarstvo kulture formiralo je povjerenstvo koje treba odabrati nositelja projekta. Aplicirali su mnogi. Većina autora i ilustratora se udružila u Grupaciju dječje knjige (u kojoj je i Kašmir sa Hrvatskom dječjom knjigom, Knjiga u centru, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade). Glatko smo odbijeni jer nam program nije dovoljno dobar, a pogotovo je loša ideja o angažiranju mladih umjetnika s Akademije. Za nositelja projekta odabrano je Hrvatsko dizajnersko društvo. To je samo po sebi smiješno jer se radi o sajmu jedne struke o kojoj dizajneri nemaju pojma. Ono što nije smiješno jest činjenica da je u žiriju koji nas je odbio sjedila i visokopozicionirana članica Hrvatskog dizajnerskog društva! U normalnim zemljama to bi se zvalo sukob interesa ili nedopustivo pogodovanje. Kod nas se šuti, a kasnije će se vjerojatno spominjati kao zapanjujuća koincidencija. Dakle, ne očekujem poziv za Bolonju, barem ne od Hrvatskog dizajnerskog društva.
Generacije se sjećaju velikana literature za djecu kao što su to Ivana Brlić Mažuranić, Mato Lovrak, Branko Čopić, Vesna Parun, Ivan Kušan... Zašto su današnji dječji pisci u svojevrsnom javnom i financijskom zapećku?
_ Ovo je važna tema pa ne želim gubiti vrijeme govoreći o novcu. Temu financijskog zapećka apsolvirala bih izjavom kako je to zato što ovisimo o ljudima čiji popis knjiga koje su pročitali komotno stane na poleđinu njihove posjetnice. Možda i na štop svjetlo njihovog audija. Javni zapećak je ono o čemu treba govoriti. Ponekad me prestraši pomisao kako je sve, od javnih medija do školskih kurikuluma, upregnuto u zajednički cilj proizvodnje nacije kretena. Na televiziji se neštedimice troše minute i sati na vijesti o “poznatima” za koje nitko pametan nije nikada čuo. Ne sjećam se kada sam na TV čula recenziju neke nove knjige za djecu. Nema ih ni u tiskovinama, osim u stručnim časopisima.Čitanje knjiga je navika koja se stječe prvenstveno u roditeljskom domu. Ako je djetetu uvijek dostupna ma kako skromna biblioteka s omiljenim knjigama, ako vidi roditelje kako čitaju, onda će ono čitati. To nije u uskoj vezi ni s imovinskim stanjem roditelja. Neću zaboraviti djevojčicu iz područne škole nedaleko Siska koja je u jednoj školskoj godini pročitala gomilu knjiga i kad sam je upitala kako sve to stigne pročitati, odgovorila je: “Krave su mirne”.Sadašnje pisce čitaju sadašnja djeca i tek kad ona odrastu vidjet će se tko je na njima ostavio nekog traga. Ne sanjam o tome da postanem čuveno ime. Ne pišem pod izlikom kako želim zabaviti djecu jer se ona znaju sasvim lijepo zabaviti i bez mene. Ja sam ambicioznija. Pišem jer želim djecu potaknuti na razmišljanje, pomoći im pri donošenja odluka što je u životu bitno, a što nije. Moj cilj će biti ispunjen i onda ako samo jedno dijete jednoga dana izjavi kako svaka čast domovinama, ali za njega je cijeli svijet njegov dom i ljude svih boja i zanimanja može prihvatiti kao svoju braću. I kako podjela na mi i oni nije zadana državnim granicama, bojom kože ili računom u banci, nego smo mi svi oni koju mogu voljeti i radovati se jednom boljem svijetu, a oni su svi koji to ne mogu ili ne žele. Ako pomognem da se to dogodi u glavi ma i jednog djeteta, to će biti moja slava i moj spomenik.
Draga gospodjo, svaka cast! Unatoc tome sto zivimo u vicu od drzave, vidim neku nadu kad procitam ovakav razgovor u dnevnim novinama. Zelim vam puno uspjeha i jos mnogo redaka koji ce nasu djecu poticati na stvaranje boljeg drustva!