Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 1
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
kratka priča

Jutarnja kava

21.12.2023.
u 11:45

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Dogmižem do kafića. Od kada sam u mirovini, jutarnja kava moj je glavni ritual. Imam vremena. Mogu biti dosadna. Stara sam. Ne trebam se nikome svidjeti, puštam dlake da rastu iz brade i ne skrivam šišmiš nadlaktice. Doduše, još uvijek sam zgodnija od Anike, Mirke i Žane. Udovica sam, možda je to razlog. Pokopala sam muža prije pet godina. Do onda nisam znala što znači biti slobodna žena.

Sve udvoje. Kao da imam brata blizanca. Toliko smo se voljeli.

Je li to bila ljubav ili navika?

Navika, mislim. Divna, zastrašujuća navika. Sad se odvikavam od navike. I odlično mi je. Ne moram biti draga, ljubazna i suzdržana.

Pretvaram se u vješticu i dobro mi ide.

Inače, starost je odvratna, ali privikavam se. Prestala sam se utrkivati s vremenom. Puštam da me pobjeđuje. Iako, moja zatomljena buntovnost izlazi na površinu. Gdje li se samo skrivala sve te silne godine? Izgubila sam je nakon udaje i rođenja prvog djeteta. Pa drugog. Pa trećeg. Dovoljan broj da se pogrbiš i uokviriš zadanošću trenutka. Koji je trajao vječnost. Nije postojala alternativa. Bila sam uhvaćena u stupicu. Preživjeti, odgajati, ne biti. I mozak mi se smanjio. Mudrost me je, ako sam je i imala, napustila. Sva sreća nije se vidjelo na licu da me život i njegova dosadna, ali praktična organizacija ubijaju. Imala sam jaku čeljust s pomalo prkosnim stavom, očito na nekog pretka. Ispod gustih trepavica i čvrste građe skrivao se strah. Ljubav me je, na svoj način, okivala u lance. Voljela sam i djecu i muža i cijeli svijet nespoznat u široj slici. Jer uvijek je netko bio bolestan, umirao, čak su se i ratovi vodili, ali onkraj mene omotane pelenama ili čitankom za treći razred. Nisam znala da ne volim razgovore o politici ili rasprodajama, bila sam pristojna i nosila suknje do koljena, bojala se službenica na šalteru i neprestano očekivala raspad obiteljske priče koju sam, zapravo, mahnito čuvala. Nije svakome dana ista količina energije, a meni se činilo da sam udahnula previše, željela previše, djeca su rasla, muž se pretvarao u starca, nisam primijetila da se mijenja, pristojnost bi me zaustavljala u svakoj spoznaji. Lipsala sam od umora, od života koji se vrtio ukrug, od misli i pročitanih knjiga, intelektualnih naklapanja i vječno istih žalopojki, svakidašnje jadikovke, neplaćenih računa. Djeca su iščeznula taman kad sam mislila da ću izdahnuti od muke i užasa. Ipak sam ih dovoljno dobro odgojila, izbacila na vrijeme iz gnijezda i našla se glavom i bradom ispred ogledala koje me zaprepastilo svojom surovošću: gdje su protekle godine, u što se pretvorilo sjećanje, kamo je nestalo "ono nešto", kako to da su se prijatelji porazbolijevali, umrli, znatiželja se ugasila, a zloba narasla… Muškarci su, istina, ipak slabiji spol u smislu izdržljivosti banalnosti življenja – ako ne nauče zarađivati ili se ne oduševe iluzijom kako su potrebni ovome svijetu (a nisu jer bez svih se može bez obzira na identitet), onda se pogrbe, pričaju stare viceve i vjeruju liječnicima preko svake mjere. Dok su još u snazi, prije potpunog pada, uvlače trbuh, na nos nabiju dizajnerske naočale, na ćelu zgodan šešir ili kapu, puste bradu da im prikrije podbradak, ali sve je to kratkotrajnog daha jer nemaju jahtu usidrenu u mirnoj splitskoj luci, ili u ikakvoj luci negdje.

Moj je suprug po umirovljenju ostario naglo, Dorian Gray prišuljao mu se u trenu, nije se nadao nepotrebnosti koja ga je zatekla, a kako je bio deset godina stariji od mene, mogla sam bolje vidjeti put koji vodi u nepovrat. Držali smo se za ruke po navici i veselili se malim stvarima, ali bilo je nešto beskrajno tužno u odumiranju – dok se sin verao po Velebitu i Triglavu, u tijesnoj majici i prepun snage. Sa svakim njegovim korakom suprug kao da je kopnio, isprva sam mislila da je ljubomoran, ali radilo se o tome da ga je ubijala prolaznost, vrijeme koje se mrvilo u prah i maglu, a ja sam po navici održavala našu zajedničku sliku iznad bračnog kreveta i bila nježna koliko sam umjela. Strahovi koje sam imala u mladosti sada su se promijenili, empatiju je zamijenio cinizam, pristojnost se smanjivala, a pripitomljenost nestajala. Polako. Suprug je pak umro nenadano, od zatajenja srca, jednostavno je zaspao. Bila sam mu zahvalna, poštedio me lutanja po bolnicama i raznih dramaturgija, pokopali smo ga obiteljski i u tišini. Uvidjela sam da život ide dalje i da nikome nikada nismo previše važni, osim onima koji o nama baš ovise. I to jako. Iz različitih razloga. U voljenju uvijek postoji velika doza sebičnosti.

Budući da više nisam imala partnera, počela sam odlaziti na jutarnje kave u obližnji kafić. Sjela bih u prvi red, a s vremenom upoznala i nove ljude koji su svraćali tamo zarana, ljeti pogotovo, dok je kava jeftinija, a vrućine manje. Uočavala sam prednost ravnodušnosti i povećanja slobode koju na svoj čudan način daruje starost iako je sama po sebi gnjusna. Ma koliko zdravi, pokretni i pa i oku ugodni bili, ipak ste stari i gotovo. Sporije hodate, nagluhi ste, tražite naočale po torbi, ne raspoznajete eure i cente, mrzite kojekakve reforme, sve ste već čuli ili doživjeli, idu vam na živce djeca koja vrište, umjetni nokti na zgodnim curama, a i tetovažama niste oduševljeni. Mladi su vam, svejedno, zanimljiviji od vršnjaka, na kraju krajeva još uvijek se družite s vlastitom djecom, a bacite pogled i na unuke. Zaključujete da je lijepo imati obitelj, ma koliko da ste sebe izgubili putem, tu neku sebe za koju i ne znate kakva bi ispala. Možda obična nadrkana baba, jer, eto, mnogi mislioci čijim ste se djelima divili i talent poštivali, pretvorili su se u čudna, tupava, zlovoljna bića, neprepoznatljiva izgleda i postupaka, očajno zarobljeni u vremenu kojeg više nema: vidite ih kako lunjaju po sajmovima i sjede na klupama, mrzovoljni i nepostojeći. Jedina korist od visokih godina je da vas se sav taj džumbus baš i ne tiče dok god nemate financijskih problema, a koljena ne klecaju. Sviđa vam se taj osjećaj da ste "cool", kako bi rekao vaš trinaestogodišnji unuk, ili onaj dvadesetogodišnji, jer, eto, čak ste se upisali i na tečaj bubnjanja, nema veze što se uspušete i izgubite ritam dok dlanovima lupate po djembi, najstariji ste u grupi, ali koga briga.

Jutarnja kava ritual je koji vas usrećuje, nakon što ste se zlovoljno pogledali u zrcalo i pomirili s osobom koja vam je nalik. Naporno je imati lice u nekim ljetima, pogotovo ako ste lijeni oko uređivanja i ne želite se natjecati s danima koji nestaju u crnoj rupi. Ipak, stavljate rumenilo i izlazite u haljinici s naramenicama jer vrućine su nastupile.

Život je poput kazališne predstave, teoretski mi je jasno, i svatko guli svoju ulogu. Katkad sve se čini kao napisano unaprijed, od herojskih pobjeda do bljutavih poraza, a opet, koliko sam pridonijela tome da scenarij ide baš tako kako ide, zanima me. Povremeno razgovaram s konobarom, zatim s prijateljicom koja kasni, voditeljicom dizajnerske firme, čitam novine, polako i s pažnjom, ali ne zapamtim gotovo ništa. Veseli me rastresenost i površnost kojoj se predajem, kratkoročno pamćenje me usrećuje. Ne razmišljam o prošlosti, možda su mi i zato vršnjaci dosadni. Ustvari, uživam u samoći s povremenim izlascima kao što je ta jutarnja kava.

Starost je, kao što sam već rekla, dosadna, nije ugodno biti zapuhan do trećeg kata, bojati se vjetra pri ulasku u more, navlačiti šlape zato što vas bode kamenje, nesigurno se penjati na stolac da biste odvrnuli žarulju sa stropa, a opet je jako ugodna jer ste sami sebi konačno najbolje društvo. Pogotovo kad više nikoga ne morate osvajati, hodate po stanu goli, vježbate neurednost, ne uzrujavate se oko paučine u kutu, čitate knjige do samo neke stranice, a onda, čim postanu predvidive (imate iskustva), ostavljate ih bez grižnje savjesti: tišina vlada stanom, a vi uživate, ne palite televizor, ne nabavljate psa ili mačku jer samoća u kojoj boravite carska je i dostojanstvena.

Jutarnja kava nadoknadi sve. Bezbrižno čavrljanje od sat vremena popuni prostore komunikacije koji su dovoljni da vas energiziraju, vijesti pročitate na zaslonu mobitela, ništa ne morate, koje li divote.

Ništa ne morate!

Ništa ne morate!

I to je navika, priznajem. Ali ugodna. Kao da vam je netko skinuo okov s noge. Pa iako su vam se pokreti usporili, osjećate slobodu. Čudnu milost zrelosti. Ah, možda i nije tako usrano biti star?

Možda i nije? 

O autorici

Sanja Pilić (1954.) jedna je od naših najboljih pripovjedačica. Završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, fotografski odsjek. Objavila je 37 knjiga za djecu i odrasle i 36 slikovnica. Pobjednica je 52. nagradnog natječaja Večernjeg lista za kratku priču "Ranko Marinković" s pričom "Delete".

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije