Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 1
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
kratka priča

Ne možeš me udariti

13.12.2023.
u 15:34

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Trenutak kao da se dugo širio, razvlačio, a zatim sabio i stao. Udarac se dogodio naglo. Običan šamar. Jednostavan pokret ruke koji od njega zahtijeva minimalnu snagu, kao kada se slučajno okrene na ulici i odgurne nemarnog prolaznika koji nije pazio kuda ide.

Taj, sasvim običan šamar odjekuje mojom nutrinom. Šum šamara je neovisan o nama, to je zvuk koji nema veze ni sa mnom ni s njim, on je slobodan i ne mora odgovarati za ovo. Dotičem lice koje bridi. To će brzo proći, razmišljam dok sjedam na pod, a noge su mi kao od gume. Ali tko će odgovarati za ovo?

On ne. On radi što hoće.

– Pričam kako hoću. Radim što hoću. Prestani sa svojom tiranijom – čujem ga kroz šum šamara, pravilan, već jako poznat šum.

Njegove riječi lelujaju nada mnom kao teški sivi oblaci spremni ispustiti još kiše. Viseća atmosfera koja se može i pomaknuti, baš kao i naoblaka, nastaviti svoju putanju i stuštiti se nad nekog drugog. Možda me može ostaviti na miru, barem za danas.

– Je li to jasno? Moram li još malo pojasniti? Više mi nikad nećeš reći kako da pričam, kako da pišem, kako da se ponašam. De, diži se – govori.

Možda mi čak pruži ruku. Možda će na kraju sve biti normalno. Možda je i ovo normalno. Trebam li reći: Ovo je normalno?

Kimam prema njemu, da, razumijem, prestat ću sa svojim zahtjevima, on smije raditi što god hoće, vikati koliko želi, ponašati se onako kako mu se ponaša. Kosa mi je raščupana. Ružičasti rajf našao je svoje mjesto na podu kraj bijele police. Trebam ga dignuti i vratiti na glavu. Ima li još dokaza da se ovo dogodilo? Nema. Možda se nije ni dogodilo. Trebam samo ustati i protegnuti se, na lice staviti nešto hladno, ispričati se ili ušutjeti, samo se utišati i vratiti u krevet. Čitati. Gledati televiziju. Ne, možda nešto četvrto – otići spremiti doručak. Sigurno je gladan, a kad je gladan, onda je nervozan, a kad je nervozan, onda je sve moguće.

– Nije ni čudo da su se svi iživljavali na tebi. Izludiš čovjeka – gleda me i vrti glavom.

Šutim. Još uvijek sjedim. Prebirem prstima po tepihu. Prsti se tresu, trebam ih što prije umiriti. Volim ovaj tepih, mora me smiriti. Bijeli, debeli tepih. Dugo smo ga tražili. Topao je pa po njemu možemo hodati i bosi. I sada sam bosa jer nisam još stigla obući čarape. Probudio se i vikao iz kuhinje da nema kave. Dugo je to trajalo, nabrajao je situacije u kojima sam nešto zaboravila, iznevjerila ga, bila nemarna. Psovke su stizale iz kuhinje poredane kao začini na polici iznad štednjaka. Naposljetku sam i ja viknula da smo jučer zaboravili kupiti kavu jer me trebao podsjetiti, ja ne pijem kavu i drugi put se treba sjetiti onoga što nedostaje. I zatim sam još dodala, zapravo zamolila ga da govori tiše, jer rano je i pokušavam još malo odspavati.

Po koracima koje sam začula iz kuhinje bilo je jasno da ništa od toga nisam smjela reći.

Tepih je suh, čist i utješan, ali voda iz mojih očiju želi van. To bi mogao biti uvod u novi napad pa je nastojim zaustaviti, mislim na duge suhe pustinje, na sunčan dan, na kupanje u moru, na vožnju u lunaparku. Mrzi kad sam cendrava, kad su žene slabe, podložne, mi trebamo biti snažne, poslati svakoga tko nas maltretira u onu stvar, tako govori svakome tko je za tu temu zainteresiran. Žene su moćne, ali često nesvjesne svoje snage, priča prijateljima uz smiješak. Njegova najbolja prijateljica nikome ne bi dozvolila ni da je pipne, kaže često, a još manje žaliti se po društvenim mrežama ili plakati o tome ostalim prijateljicama.

Divim se njegovoj najboljoj prijateljici, ali ni ja se neću žaliti nikome, ni prijateljicama ni mrežama. Samo ću ustati i staviti nešto hladno na lice, ako je to moguće, ako ne slijedi još toga, ako smo za danas završili, iako je tek jutro.

On se okreće prema biljkama, suhim biljkama koje još nisam stigla zaliti. To bi ga isto moglo uzrujati, ako primijeti. Biljke, životinje, one dobivaju njegovu pozornost na dobar način, ljudi također, ali najčešće na drugi način, pogotovo oni koju su mu bliski, ako me razumijete.

Nepomična sam. Naučila sam donekle ispravno reagirati na svaki šum, svaki pomak, svaki udisaj, svaki njegov pokret, iako često griješim, kao jutros. Moram biti još opreznija, još pažljivija ako želim mir, a više od svega želim mir.

On i dalje odmjerava biljke, a zatim podiže pogled i zagleda se kroz prozor. Povlačim se prema vratima sobe, nečujno, polako, na sve četiri, poput pauka. Približit ću im se dovoljno da mogu nestati, jer to je ono što mu sada treba, da nestanem, da može nastaviti maštati o onim jačim ženama, koje bi mu pružile otpor.

– Zanimaju li te igre moći u odnosu? – pitala sam ga jednom.

– Pomalo. Ali ne zanima me o tome razgovarati s tobom – odgovorio je.

Da je tu njegova najbolja prijateljica, biljke ne bi ostale bez vode, ali ni bez uloge u ovoj igri moći koja ga zapravo ne zanima sa mnom. Štoviše – dobile bi glavnu ulogu. Ona bi svojom tankom rukom s jarko namazanim plavim noktima dosegnula prvu teglu, možda ovu bijelu sa stolića kraj kojeg se upravo provlačim i njome ga pogodila u glavu. Tegla bi možda i produžila svoju putanju i završila na prozorskom staklu. Zvuk razbijenog stakla možda bi bio dovoljan da ih oboje vrati u stvarnost. Bi li se smijali? Bi li se on opustio? Uzbudio? Bi li ga ona poslala u onu stvar, moćno, svjesna svoje snage?

To ne možemo znati jer tegla uz mene ipak ostaje samo promatrač, kao i biljka u njoj koja svojim dugim tankim listovima poseže prema mom licu. Možda me želi pogladiti, utješiti. Možda mi želi nešto reći nijemim biljnim jezikom koji ne razumijem.

Ne može te udariti... ne smije, možda je to ono što u svom tihom zelenilu poručuje.

No već sam prošla biljku i stolić i približila se vratima, srećom, otvorenima, dok on još gleda kroz prozor. Sunce ispuni sobu i osvijetli dio mojih nogu, no lice mi je još u sjeni. Možda i moram ostati u sjeni dok njega obasjava sunce. Puzeći natraške, leđima izlazim prema predsoblju, što shvaćam tek kad rukama dotičem sive pločice. Licem sam još okrenuta prema njemu. Tihom, nepomičnom. U koji se od svojih svjetova sada sklonio? O čemu razmišlja? Oko njega se skupljaju sitne čestice prašine. Govore li mu one nešto kao meni biljka? Nerviraju li ga?

Već sam čitavim tijelom u predsoblju, kraj starog crnog telefona. Lijevo od mene, ulazna vrata. Mogla bih iskoristiti njegov smiraj i istrčati u hodnik. Mogla bih početi urlati po hodniku: Upomoć! Upomoć! Susjedi bi otvarali vrata, promaljali glave kao miševi iz rupa i čudili se. Pokazivala bih prstom prema stanu, prema njemu, uvjeravala ih da je nasilan, pokazivala svoje lice. Oni bi širili oči, okretali glavama, zatvarali vrata. – Zar on? – pitali bi. – To je nemoguće – rekli bi. – On uvijek pomogne, uvijek popriča, uvijek nosi stvari, pogladi životinje, uvijek pse, uvijek se nasmiješi, osmijeh blistav, prekrasan, zar on? Nemoguće. Sigurno ste ga razjarili. Pogledajte se. Agresivni ste.

Vrata ipak dozivaju. Dođi. Otvori nas, šapću mi nježno. Stvari doista govore čovjeku, kao što je rekao onaj pjesnik. Maštam o otvaranju kvake, o prvom koraku na hodnik.

– Prekrasan je dan – on odjednom vedro izgovara.

– Zašto ne prošetamo malo?

Okreće se prema meni i nasmije svojim najljepšim, blistavim osmijehom. 

O autoru

Jelena Zlatar Gamberožić (1982.) viša je znanstvena suradnica na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Autorica je romana Slijepa točka (2015.) te knjiga priča Odjavna karta (2014.), Ticala (2016.), Strani gradovi (2018.) i Svijet je gladno mjesto (2022.). Objavila je i knjigu eseja Knjige u priči (2023.).

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije