Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 103
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
kratka priča

Davorijada

06.12.2023.
u 11:10

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Dječak, nisam sasvim siguran, mislim da je Davor, možda i Tibor, čak i Boris ili može biti, nemam pojma, Igor, iz izazova ili neke slične pobude, ni to ne znam baš točno, gordo je poželio čitav ući u ladicu smeđega, masivnoga radnog stola pokraj prozora u sobi svojih roditelja. Nekad je to bila bakina i djedova soba, ali ni to više nije važno. Bitno je da ga je misao žarko privlačila iako je, uzimajući sve u obzir, to bilo neizvedivo.

Ipak se nije dao nimalo obeshrabriti.

Pokušao je.

Vjetar je tada, sjećam se kako pamtim osjećaj njegova naleta, prozivao ama baš svakoga!

Izvadio je iz ladice sve stvari: tvrde uveze s papirima, prazne omotnice za pisma, svežanj čestitaka, kutijicu sa spajalicama, kutijicu s fotografijama, kutijicu s tabletama, jedno "ono" za bušenje rupa na papiru, omanji blok bez crta, snop računa, jedno lijepo nalivpero, stari punjač zamotan u vlastitu žicu pa mu se isti učinio praznjač – pa je započeo.

Najprije je položio ruku.

U ladicu je ušla čitava, skroz do ramena, ali dalje nije mogla ući. Ladica je njome već bila popunjena. Izvadio je ruku i ovaj put pokušao ući glavom. No širina ladice bila je znatno manja od širine njegove glave. I s nogom je bilo slično, samo što se radilo o dužini: ništa preko koljena nije se dalo ugurati u ladicu! Zapetljanciju je izazvao i pokušaj stavljanja same stražnjice. Ona je zapela na rubovima ladice već pri samom ulasku.

Davor je uvidio: "Nije moguće čitavoga sebe staviti u ladicu!"

Od tada je počeo odrastati sa šutljivom tugom i tihim bijesom u sebi.

To ga je potpuno promijenilo.

Iako su mu oči mirovale, izgledalo je da mu se pogled ne zaustavlja ni na čemu. Kao da su sve stvari i ljudi prozračni. Osim toga, činilo se da kroza sve gleda kao da stalno vidi nešto što drugi ne mogu uočiti.

Sve se rjeđe igrao s ostalom djecom. Ona nisu mogla shvatiti što mu je na pameti. Bilo im je dosadno gledati ni u šta na mjesta u koja bi on neprekidno gledao.

Davor se sve manje smijao jer mu tuđe šale nisu više bile smiješne, a na pitanja starijih više nije odgovarao onako kako bi to oni željeli pa su se roditelji zabrinuli.

Odveli su ga najprije liječnicima. Oni nisu otkrili kod njega nikakve bolesti – bio je zdrav – jedino ih je zabrinulo to što nisu mogli vidjeti ništa ondje gdje bi dječak netremice gledao, pa su ga poslali psiholozima. Oni također nisu ništa našli, ali, za svaki slučaj, predali su ga pedagozima. Pedagozi nisu vidjeli ništa neobično, ali su ga uputili patolozima jer su pomislili kako im je možda ipak nešto promaklo. O da, gotovo sam zaboravio: prije patologa odveli su ga i iscjeliteljima koji također nisu ništa zamijetili. Patolozi su ga pak poslali sociolozima. Sociolozi nisu znali što bi s njim pa su ga prepustili pravnicima. Pravnici nisu nikada imali takav slučaj te su ga predali policajcima. Policajci su ga ispitivali, ali nisu ništa doznali pa su se pravili da sve znaju i da moraju skrivati sve što su doznali te su novinari stali čeprkati po tome. To su onda u novinama i portalima pročitali režiseri pa su htjeli snimiti film i reklame s dječakom u glavnoj ulozi. Ali on se uopće nije pojavio na probnom snimanju te su se ovi zabrinuli. Zatim se ponovno našao u rukama iscjelitelja, ali oni su nemoćno odustali. Davor je čak i njih gledao preprovidno.

Neki su ga glazbenici opjevali u skladbama, neki znanstvenici obradili u teorijama, a neki su umjetnici uzeli njegov lik za svoja djela: svidio im se taj pogled koji gleda kroza sve na svijetu kao da je on golema praznina, veliko NIŠTA.

Čak je i reklama snimljena. Ništavi sve s polica za smiješak tvoga lica!

Ubrzo su svi razglabali o dječaku Davoru i njegovu problematičnom pogledu.

I najbliži susjedi i najudaljenija rodbina. Potom najbliža rodbina i najudaljeniji susjedi. I prijatelji najudaljenije rodbine. I poznanici prijatelja od prijatelja poznanika prijatelja najudaljenije rodbine. Čak je i nekoliko stranaca na čudnim jezicima raspredalo o tome fenomenu.

Pa ni ja to nisam mogao izbjeći.

Morao sam ga, pamtim taj zaboravan osjećaj, spomenuti.

Ali nitko u vezi s Davorom nije postavio bilo kakvo pitanje, nije rekao ni riječ, niti odaslao uzdah, ma nije ni došao do pojma o industriji pokućstva i namještaja za domaćinstva, posebice o onom odjelu te namjenske industrije, napose dizajnerskom, koja proizvodi tako malene ladice radnih stolova za kuće, za stanove i za urede.

Ladičičice, zapravo.

To znam posve točno. 

O autoru

Igor Rajki rođen je 1965. u Zagrebu. Prepoznatljivo je njegovo literarno pismo nekonvencionalnog stila. Piše kratke proze, romane, drame, eseje i knjige za djecu i mladež

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije