Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kazalište

Jedino se za djecu i isplati raditi kazalište, jer još uvijek gledaju svijet srcem

Redatelj Hrvoje Korbar u kazalištu Trešnja radi predstavu prema slikovnici koja mu je otkrila magiju teatra.
25. travnja 2021. u 11:01 0 komentara 176 prikaza
Foto: Jurica Galoic/PIXSELL

Kao dijete čitati i voljeti jednu slikovnicu, a zatim kao mlad redatelj biti u prilici oživjeti je pred očima djece. Baš to je priča Hrvoja Korbara, koji dovršava rad na predstavi “Najljepši posao na svijetu”, koja će premijeru imati 30. travnja u Trešnji.

Danteova prapraunuka Dantea u obitelji zovemo samo On. A da su Alighieriji imali apoteku u Zagrebu, prvi glas!

U vremenu obilježenu pandemijom dulje smo od godine dana, a kultura je posebno pogođena. No ipak se radi. Vi ste se odlučili za predstavu koja djeci otkriva sve tajne kazališta. Što vam je u njoj najvažnije? I koliko će je djece uopće uspjeti vidjeti?

Najvažnije mi je da predstava dođe do publike kojoj je namijenjena, djece, što je u ovim okolnostima posebno otežano. Ipak, u Trešnji se igraju predstave vikendom za građanstvo i kolege mi kažu da interes i te kako postoji. Kazalište još uvijek nisu istisnuli drugi sadržaji, od kojih mnogi, posebno starije generacije, kulturpesimistički strepe. Nisam producent, nisam htio da se ova predstava odvija u nekom virtualnom okruženju budući da se vrlo brzo pokazalo da smo virtualnim sadržajima ionako prezasićeni. Nadam se da će se situacija uskoro stabilizirati i da će već sljedeće školske godine djeca ponovno moći organizirano dolaziti u kazalište.

Kako ste se dosjetili davnog djela Ivice Ivanca, jer knjiga je izašla sada već davne 1970. godine?

Knjige su još od djetinjstva moji najbolji prijatelji. Otkad sam naučio čitati, čitao sam sve što sam stigao, a slikovnica “Najljepši posao na svijetu” nalazila se na polici kod mojih omiljenih bake i djeda u Splitu, koji su djelomično i odgovorni za to što se danas bavim kazalištem. U sjećanju su mi ostale Bourekove ilustracije, Ivančev pomalo satiričan ton, i kazališni hodnici koji su u mojoj mašti bili beskrajno dugi i vrata iza kojih se kriju svi ti mali ljudi koji stoje iza čarolije koju nazivamo kazališna predstava. Ta slikovnica uvjerila me da je rad u kazalištu doista najljepši posao na svijetu. Želio sam taj osjećaj prenijeti na neke nove generacije. Iako postoji i „stariji brat“ Ivančeva teksta, mnogo poznatiji i često postavljani Čapekov „Kako što nastaje“, odlučili smo se za potrebe ove predstave osloniti na Ivančev predložak, koji je ipak prvotno namijenjen djeci.

Po meni kazalište za djecu zauvijek stvori kazališnog gledatelja, ili čovjeka zauvijek odvrati od kazališta. Kolika je odgovornost raditi za najmlađe?

Ovo mi je treći susret s kazalištem za djecu, za umjetničku organizaciju RadioTeatar Bajsić i Prijatelji režirao sam predstavu “Drvo koje je pjevalo”, a na 70. Dubrovačkim ljetnim igrama “Malog princa” u suradnji sa skladateljem Ivanom Josipom Skenderom, čija je glazba bila sastavni dio predstave i to je predstava kojom sam u cjelini baš izuzetno zadovoljan. Ne bih volio ponavljati onu floskulu da su djeca najzahtjevnija publika, ali u cjelokupnoj kulturnoj dinamici, u kojoj se neprestano propituje mora li kazalište ovo ili ono, što to kazalište treba biti i koju promjenu treba generirati, čini da se isplati raditi jedino za djecu. Ona, kao što to kaže Saint-Exupéry, još uvijek gledaju svijet srcem, a ne kroz (što pak kaže Krleža) koprenu naučenih stavova i mišljenja. Dodao bih i predrasuda. Ako se barem jedno dijete nakon moje predstave odluči vratiti u kazalište, ili još bolje – baviti kazalištem, vjerujem da sam ispunio svoju misiju.

The Father, Anthony Hopkins Anthony Hopkins Prestao sam piti tek kad sam shvatio da ću nekoga ubiti, a da se toga neću moći sjetiti

Koliko je bilo zahtjevno osmisliti priču koja doslovce putuje kroz cijelo kazalište? I koliko ćete mladim gledateljima otkriti kazališne magije?

Baš kao i Čapek, Ivanac se također oslanja na niz nezgoda i prepreka koje se događaju tijekom nastanka predstave. U kazalištu malokad sve teče glatko, a naša dramatizacija prati ono što se događa u samom kazalištu kao instituciji i procesom nastanka predstave, od pisca i redatelja koji smišljaju predstavu, preko susreta s mnogim organizacijskim problemima, do upoznavanja ljudi koje inače ne vidimo na kazališnim daskama: scenografa, kostimografa, rekvizitera. Mnogi su tu nažalost morali biti i izostavljeni, jer bi predstava vjerojatno trajala šest sati kad bismo se bavili svima bez kojih kazalište ne može postojati.

Prvi put radite u Trešnji, kakvi su dojmovi?

Možda ću zazvučati patetično, ali ansambl Trešnje doista me podsjetio na to da je rad u kazalištu najljepši posao na svijetu, izuzetno je kreativan, brz, precizan, profesionalan i prije svega predan svome poslu. Raditi s takvim ansamblom na mene ima gotovo psihoterapijsko djelovanje, jer mi jednostavno omogućava da radim svoj posao i neprestano nadograđujem ideje, što nažalost nije uvijek slučaj. Neka davno uspostavljena konvencija (s kojom se itekako šali Ivanac, pa i mi pomalo u predstavi) pretpostavlja antagonizam između glumaca i redatelja kao normalnu stvar. A to je potpuno besmisleno, jer jedni bez drugih ne možemo raditi. Nažalost, na te i takve antagonizme troši se iznimno mnogo vremena i energije. No, osim glumaca, tu je niz mojih stalnih suradnika: scenograf i majstor svjetla Ivan Lušičić Liik, kostimografkinja Barbara Bourek, autor glazbe Stanko Kovačić, koreografkinja Nikolina Medak i dramaturginja Sunčica Sodar, koji su u ovim, za realizaciju predstave prilično nezahvalnim vremenima doista dali sve od sebe, baš kao i svi djelatnici Trešnje, od ravnateljice do garderobijerke.

mural posvećen smogovcima I danas klinci znaju tko su Vrageci i koliko su se voljeli Dunja i Mazalo

Možete li pretpostaviti koliko su ljudi od teatra naučili iz ove krize i kako će ona promijeniti kazalište?

Da ste me ovo pitali prije godinu dana, bio bih izuzetno optimističan. Vjerovao sam da će ovako ekstremna situacija dovesti do neke promjene svijesti, da će se dogoditi neki „restart“, ne samo umjetnosti nego i društva općenito. Danas mi je teško održati taj optimizam. Srećom, nisam bio previše pogođen krizom, nakon proljetnog lockdowna odmah sam nastavio raditi na dogovorenim projektima, ali mnogi kolege nisu bili te sreće. U trenutku kad se i pojedinac i institucije moraju boriti za preživljavanje teško je misliti o budućnosti, o napretku, a kamoli razviti neke druge oblike svijesti o sebi i kontekstu u kojem živimo i stvaramo. Kazališta su opet u financijski teškoj situaciji, a ne mogu vam opisati kako izgleda kazališna proba s maskama ni koliko je tužno vidjeti gotovo ispražnjena gledališta. S druge strane, novi formati kao što je „online kazalište“ također zahtijevaju neka produkcijska sredstva, oni su neka vrsta „dodatnog“ sadržaja koji može biti izazovno stvarati. No zaista ih ne možemo smatrati zamjenom za kazalište, jer ono je bilo i ostaje mjesto susreta izvođača i gledatelja.

podmukla bolest
HRT-ova voditeljica iznenada završila na hitnoj pa upozorila na veliki problem: 'Ne ignorirajte simptome'
CVH
CVH
Naučite kako samostalno obaviti pregled motocikla i dođite na besplatnu provjeru tehničke ispravnosti
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.