Redateljici Ireni Škorić ovo je ljeto radno. Kaže da će o moru početi razmišljati tek negdje u rujnu, a za ovaj smo je razgovor doslovce izvukli iz montaže. Radi na jednoj seriji o kojoj kaže:
– Prva je takve tematike u Hrvatskoj i pravi izazov, ali neka to bude jesenje iznenađenje.
No, montažu tog misterioznog serijala prekinut će zbog puta u Sarajevo, na Sarajevski filmski festival gdje će premijeru imati njezin novi dokumentarni film “Neželjena baština”, koji govori o uništenim partizanskim spomenicima u Hrvatskoj.
Zašto partizanski spomenici? Kako se jedna mlada redateljica koja nema baš nikakve veze s Drugim svjetskim ratom odlučila za tu temu?
Većina mojih igranih i dokumentarnih filmova je retrotematike. Ideološke bitke koje se danas vode ne pripadaju temama koje posebno zanimaju moju generaciju, ali kako prešutjeti vandalizam u kojemu su uništena remek-djela naše likovne kulture, spomenici kojima se divio svijet!?
Primjerice, Bakićeve modernističke bisere. Zaboraviti ih znači pristati na taj vandalizam. Spomenika više nema, ali je tu moj film da ljude podsjeti na velikane i njihova djela. Ali ni ljude i vrijeme koje ti spomenici slave, bez obzira na povijesnu distancu, ne smijemo zaboraviti.
Režirali ste promidžbeni spot Ive Josipovića, sada je on pisao glazbu za vaš dokumentarac, suradnja očito postaje i dvosmjerna i dugoročna.
Bilo je razumljivo da sam kao članica stranke Naprijed Hrvatska! radila spot.
S druge strane, Ivu Josipovića pozvala sam da radi na mojem filmu jer poznajem njegove skladbe koje svojim modernizmom korespondiraju sa spomenicima o kojima govori film. Uz to, ako u hrvatskoj politici ima osoba koja iskreno zagovara antifašizam, onda je to svakako on.
Premijera “Neželjene baštine” bit će na Sarajevskom filmskom festivalu. Što autoru znači pojavljivanje na najjačem regionalnom festivalu?
Prekrasna je stvar imati premijeru na Sarajevskom filmskom festivalu. To je festival s dušom. Sarajevo zaista voli film. Publika je predivna, volim u mraku kina osluškivati njezine reakcije na film. SFF je također dobar zbog susreta s mogućim distributerima, a film ondje vide i festivalski selektori i oni koji kupuju programe za TV postaje.
Postoji li mogućnost da taj dokumentarac naiđe na različit prijem u Hrvatskoj i u regiji?
Film će sigurno naići na različite komentare u svakoj od zemalja. U Hrvatskoj će biti puno onih koje će film natjerati na razmišljanje, mnoge i ganuti. Mnogi će zažaliti za prelijepim umjetničkim djelima naših velikih kipara, a neki će se sigurno pitati kako je bilo moguće da u Hrvatskoj na tako brutalan način, rušeći vrijedna, svjetski priznata umjetnička djela, neki žele mijenjati povijest, a neki drugi u zadnje vrijeme na tome dobro zarađuju prodajući ih kao sekundarnu sirovinu.
Kako stoje stvari s igranim filmom? Hoće li i vaša priča, za tko zna koliko godina, biti ona o mladoj redateljici u najboljim godinama?
Imam nekoliko spremnih scenarija za igrane filmove, neki su prošli na razvojnim projektima pa čak i u drugim državama dobivali nagrade. Ali, sve je to uzalud izostane li partnersko financiranje u domicilnoj državi. Evo, u inozemstvu sam, zajedno sa stranim partnerima, dobila značajna sredstva na javnom natječaju, uz uvjet sufinanciranja u Hrvatskoj. Nažalost, novac je propao jer su mi vrata HAVC-a zatvorena, a imala sam već spremna tri strana koproducenta za novi projekt.
Je li renome dobre dokumentaristice, sjetimo se samo vaših filmova “Sudbina broja trinaest” i “Dragi Lastane!”, prednost ili mana pri borbi za novac za igrani film?
Šira javnost uopće me ne percipira kao dokumentaristicu. Pamte me po igranim filmovima, “7sex7” i “Rastanku”. Ali, ponosim se i svojim dokumentarcima. Ne samo zbog nagrada nego i zbog gledanosti.
Bila sam presretna kad sam saznala da je moj “Lastan” u TV emitiranju imao dvostruko veću gledanost od središnjeg Dnevnika. Podjednako volim i igrani i dokumentarni film. Vjerujte, napraviti dokumentarni film od 100 minuta je puno teže nego napraviti igrani istog trajanja. Nije lako bez fikcije koja je esencija igranog filma napraviti dokumentarac koji će publika sa zanimanjem gledati sat i pol.
Uz to, proces montaže dokumentarnog filma je dugotrajniji, često osjetljiviji nego kod igranog filma. O problemima s financiranjem filma da i ne govorim. Rijetki znaju da ipak najviše od svega volim eksperimentalni film. S njim sam počela još u srednjoj školi, a sada dovršavam doktorat s novim eksperimentalnim filmom.
No, problem pri financiranju filmova nije žanr koji radite. U Hrvatskoj je glavna mana u borbi za novac ne pripadati pravom klanu u pravom trenutku. Ako su moji filmovi i drame mogli dobiti najveće državne nagrade, kako ja kao redateljica ne mogu dobiti sufinanciranje od HAVC-a!?
Zašto kod nas ne funkcioniraju snažni producenti koji bi onda gurali projekte u koje vjeruju? Ili zašto je takvih producenata tako malo?
Takvih producenata je vrlo malo jer je kriza uzela maha. Vrlo je teško osigurati komercijalizaciju filma bez participacije HAVC-a, gotovo nemoguće. Zato producenti, izbjegavajući financijski neuspjeh, ne ulaze u projekte koje ne financira HAVC. Ljudi sve manje i manje idu u kino, tzv. merchandising kod nas uopće ne postoji. A film je posao i mora se financijski pokriti.
Snažnih producenata koji apsolutno cijelo financiranje iznesu sami ili uspiju naći sponzore, nažalost nema u Hrvatskoj. Ako se ipak netko smatra takvim, neka mi se svakako javi! (smijeh). Pojedini producenti ulaze u neki niskobudžetni projekt koji ne sufinancira HAVC, ali gotovo bez iznimke to čine ako su prije toga producirali nekoliko filmova koji jesu sufinancirani.
Tim sufinanciranim produkcijama akumuliraju određeni novac koji onda mogu uložiti u neke financijski skromnije projekte. Mladi i ludi kao ja sami nastoje financirati svoje projekte i to, u pravilu, čine samo jednom. Financijski to nije moguće izdržati.
Meni film nije hobi, kao nekima koji redovito dobivaju potporu HAVC-a, nego zanimanje za koje sam se školovala. Onih koji se odluče financirati sami svoje projekte sve je manje, kao Mohikanaca. I sama se osjećam kao da pripadam tom plemenu. Međutim, teško je i iscrpljujuće biti posljednja Mohikanka…
U jednom trenutku izgledalo je da žene osvajaju hrvatski igrani film, ali ovogodišnja Pula, unatoč filmu Snježane Tribuson, pobija taj dojam. Zašto je tako teško biti filmskom redateljicom u nas?
Srećom, imamo dobru školu i talentirane žene. Teško je samo onima koje nisu u pravom klanu. Rijetke uspijevaju bez klanske pripadnosti. Moja je narav lavlja, po podznaku kojem pripadam u horoskopu. Teško se mogu uklopiti u klanove, previše sam svoja i nesklona kompromisima nužnim za pripadanje klanu. I teško mi je, zaista. Evo, HAVC nije htio financirati ni ovaj film o srušenim antifašističkim spomenicima, iako je tematika zaista aktualna, iako se mnogi u HAVC-u deklariraju kao antifašisti.
Nakon vaše kratke epizode na čelu Društva hrvatskih filmskih redatelja, imate li osjećaj da ste namjerno “stavljeni na čekanje”?
Financijska dijeta na koju su me stavili u HAVC-u, u uzročnoj je vezi s mojom željom da kao predsjednica strukovne udruge DHFR-a učinim da HAVC služi redateljima i drugim kreativcima, a ne obrnuto.
Vjerujem u pravdu. Nije lako, ali vjerujem da ću upornim radom doći na svoje. Iznimno pozitivne reakcije publike na moje filmove me ohrabruju i motiviraju. Između lažnog i napuhanog uspjeha koji traje par ljeta, i dugotrajne, a stabilne karijere, uvijek ću izabrati ovo drugo. Nadam se da će i ovih šest gladnih godina proći i da ću konačno dobiti pravu priliku da ponovo napravim atraktivan igrani film.
Jedini problem sa ovim filmom i svime sa slicnom tematikom je upravo detalj da nikad nije postojalo nesto kao 'antifasizam' kako ga poznaje zapad na podrucju bivse Jugoslavije. To je najobicniji falsifikat novije europske povijesti. Postojala je srpska hegemonija (krozz kraljevine), fasizam/nacizam i za kraj komunizam (dakle apsolutno totalitarni rezimi sa svim svojim brutalnim postupcnima). Antifasizam je bio samo jako dobro unovceni PR nakon WWII. I zato ovim spomenicima ne treba davati nikakvu paznju i zato ljudi od njih okrecu glavu (jer se srecom podsvjest naroda/drustva ne moze falsificirati). Lp, i nadji si neku drugu tematiku.. ova je proslo zavrseno vrijeme.