Kada su se stišale ovacije i kada je publika nasmijana i zadovoljna krenula prema garderobi i kaputima, glumica Marija Sekelez u jednoj je rečenici sažela kazališni događaj kojem smo te večeri svjedočili. Rekla je: – Kada bi se deset posto talenta ovog čovjeka moglo uliti u Dramu i Operu, ovo bi bilo jako sretno kazalište.
Tko je, dakle, čovjek koji sa samo deset posto svog znanja, umijeća i umjetničke vizije čini prevagu na teatarskoj vagi? To je Leo Mujić, koreograf (i baletni redatelj) svjetskog glasa, koji je kazališnu 2023. u Hrvatskoj obilježio baletnom vizijom Shakespeareova "Hamleta". Kritike o tom novom narativnom baletu koji je radio u Zagrebu, nakon "Ane Karenjine", "Glembajevih" i "Ponosa i predrasuda", ali i ne manje važne "Tišine mog šuma" po motivima iz pjesama Dobriše Cesarića, odavno su napisane. Vjerojatno i zaboravljene jer mnogo je važniji sud publike koji dolazi nakon premijere. A ulaznice za baletnu verziju priče o nesretnom danskom kraljeviću nestaju brzinom svjetlosti te su time stale uz bok ulaznicama za do sada neprikosnovenog božićnog "Orašara". Zagrebački HNK je nakon blagdanske sezone, koja se proteže i u siječanj 2024., a koja je obilježena baletnom božićnom bajkom o lutku koji oživljava u božićnoj noći te djevojčicu Klaru vodi u nevjerojatne pustolovine, kao i operetom "Šišmiš", za "Hamleta" mjesto na svom rasporedu našao tek početkom veljače, a ulaznice za te tri zakazane izvedbe rasprodane su doslovno u trenutku kada su puštene u prodaju, baš kao što su na neviđeno rasprodane i one koje su slijedile premijeru. I ne treba se tome čuditi, jer ime Lea Mujića postalo je sinonim za baletne spektakle, ali i ne samo za njih. Upravo je on režirao (naravno i koreografirao) mjuzikl "Ljepotica i zvijer" kazališta Komedija, predstavu koja je također rasprodana na svakoj izvedbi u velikoj dvorani Lisinskog, a u kojoj je Mujić uspio postići vlastitu autorsku viziju, bez obzira na vrlo striktna pravila po kojima se rade naslovi čija autorska prava štiti moćna kompanija Disney.
Bio je to prvi (zasigurno ne i zadnji) Mujićev "izlet" izvan baleta, predstava kojom je osvojio Nagradu hrvatskog glumišta i koja je u mediju mjuzikla dokazala da u njegovoj kreativnoj recepturi postoji i onaj tajni sastojak koji svaki ansambl s kojim on radi podigne na neki novi, ponekad i neočekivani, nivo. Zato njegove balete žele vidjeti čak i oni koji nisu preveliki ljubitelji njegove bazične umjetnosti, jer su to uvijek predstave koje slave samu bit baletne umjetnosti, prelazeći "rampu" i razotkrivajući neke slojeve u svima dobro poznatim djelima koje se jasnije vide u baletu nego u drami. Tako nas je primjerice u "Ani Karenjini" očarao načinom na koji su njegovi plesači dočarali sve ono što je veliki Tolstoj upisao u karaktere svojih junaka, prije svega unutarnjim emocionalnim olujama birokratski suzdržanog Karenjina, u "Glembajevima" plesom na klaviru, tj. načinom na koji je, svirajući Beethovenovu "Mjesečevu sonatu", barunica Castelli smotala Leonea među svoja koljena, dok je u "Ponosu i predrasudama" najvažnijim dijelovima koreografije objasnio vrijeme u kojem je žena (čak i bogata) bila tek vlasništvo muškarca – oca ili muža. No kada se govori Leu Mujiću, čak i kada ga ograničimo na ono što je do sada stvorio u zagrebačkom Baletu, njegov rad postaje ozbiljna paradigma o stanju u našem kazalištu, o svemu onom što ne činimo, a morali bismo.
Najjednostavnije je to objasniti na primjeru najnovijeg djela, na "Hamletu", iako pravilo vrijedi za svaki njegov narativni balet koji je nastao po velikim predlošcima svjetske i hrvatske literature. Nakon premijere "Hamleta", koja je bila u petak, trebalo je već u ponedjeljak profesionalno snimljen trejler tog baleta, zajedno s biografijom autora, i nekoliko najvažnijih kritika, poslati na adrese svih velikih kazališnih kuća Europe. Pa i šire od toga. Svoju vlastitu ruku spremna sam staviti u vatru da bi pozivi za gostovanja pljuštali sa svih strana, jer Mujićev "Hamlet" je baletni spektakl koji slavi sve čari baletne umjetnosti, predstava koju Balet HNK Zagreb pleše punim srcem, s beskrajnom predanošću i nevjerojatnom snagom. Tu jedinstvenu snagu izvedbe u baletu je najteže postići, a kod Mujića se čini da on nikako drugačije i ne zna raditi. Uz to on je i autor koji zna kako baletom nadigrati dramu, te je u tako u "Hamleta", u tu svima jako dobro poznatu priču ugradio scene nevjerojatne poetičnosti i ljepote upravo u trenucima kada ples publici govori mnogo više od riječi. Čak i Shakespeareovih riječi! Ni sama ne znam koliko sam raznih verzija dramskih "Hamleta" vidjela, koliko vrhunskih glumaca (počevši od Rade Šerbedžije i Dereka Jacobija) u ulozi koja se ne bez razloga smatra jednim od vrhunaca karijere najvećih majstora drame, a većinu njih je "nadigrao" baletni Hamlet kako ga je otplesao Takuya Sumitomo. Počevši od toga pa sve do završne činjenice da baletna umjetnost ne poznaje jezične barijere, jasno je da bi mnoga kazališta spremno zagrebačkom baletnom "Hamletu" ponudila svoju scenu. I zato ga treba hitno poslati na put.
Koristi od toga bile bi nemjerljive, ne samo količinom relevantne europske vidljivosti koju bi dobio zagrebački HNK već i načinom na koji bi jedna ozbiljna baletna turneja smanjila gužvu koja vlada na sceni tog kazališta. Već godinama slušamo kako je scena središnje nacionalne kazališne kuće tijesna za tri ansambla (na sreću nakon debakla s obećanim prostorom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici nakon hrvatskog predsjedanja Europskom unijom, nešto se konačno događa u Adžijinoj gdje će niknuti nova scena HNK Zagreb), pa je lako zamisliti kako bi se Drama i Opera "razbaškarile" na toj sceni da recimo Balet mjesec ili dva pleše širom Europe. Interes za djela ovog koreografa velik je u cijelom svijetu, on radi od Japana sve do najvećih baletnim trupa Europe, a kako to izgleda u drugim kazalištima, možda je najbolje ilustrirati bugarskim nacionalnim Baletom, koji radi zajedno s Operom i čini najvišu bugarsku ustanovu za opernu i baletnu umjetnost. U toj je instituciji u Sofiji Mujić nakon Zagreba također postavio "Anu Karenjinu", a ta je predstava u svibnju i lipnju 2024. godine na velikoj francuskoj turneji. Oni Mujićevu "Karenjinu", koja je najveći baletni hit tog kazališta, plešu čak 22 puta i to u svim najvažnijim francuskim kazalištima. Treba li uopće spomenuti da se zarada od te turneje broji u stotinama tisuća eura? I sav taj novac ide u Bugarsku jer Hrvati ne znaju prodati svoj vrhunski kulturni proizvod čak i kada im se on dogodi, upogonjen kreativnošću jednog čovjeka i njegovih suradnika, a ne (kazališnim ili društvenim) sustavom koji promiče izvrsnost.
