Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 122
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Kratka priča

Hitler i Čilaši

16.03.2023.
u 10:36

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

U zaselku Čilaši iste godine, u razmaku od dva mjeseca, rodila su se tri dječaka, Ivan, prvijenac u mladih roditelja, i blizanci Luka i Petar, četvrto i peto dijete u vremešnih supružnika. Sva trojica s istim prezimenom, Čilaši, kako im se i zaselak od desetak kuća i dvije obitelji usred šume naziva. Istoga prezimena, ali različite sadašnjosti i budućnosti.

Ivanov otac nije imao braće. Imanje nije morao dijeliti pa je na njemu mogao živjeti koliko god on sam djece imao. Otac blizanaca imao je četiri brata i, kad se s njima podijelio, na petini imanja ostao je puki siromah. Morao je potražiti posao u rudniku boksita. Trojici su dječaka u šestoj godini umrle majke, obje u porođaju, a u sedmoj su dobili maćehe. Maćeha blizanaca, udovica, ni s prvim mužem ni s ocem blizanaca nije imala djece, a Ivanova, djevojka, mlađa tri godine od Ivanove majke, nakon devet mjeseci rodila je Ivanu sestru. U sedamnaestoj godini tri su se dječaka zaposlila u rudniku, Ivan po vrućoj želji maćehe i uz žestoko protivljenje oca, a blizanci po nagovoru oca i uz suglasnost maćehe.

Ni godinu dana nakon zapošljavanja Ivanu se objesio otac. Do rane udaje Ivanove sestre nije se znalo zašto stavi sam sebi omču oko vrata. Tek kad se Ivanova sestra vjerila, saznalo se zašto mu se otac o kućnu gredu objesio. Ljuto se svadio sa suprugom. Što je otkrila maćeha. Reče Ivanu da odlazi sa svojom kćeri, kad joj pokojni muž nije dopustio da budućeg zeta dovede u njegovu kuću. Maćeha je Ivanu rekla da ona i kći odlaze, ali prije odlaska traže podjelu imanja. One će svoj dio njemu prodati. Ako trenutno nema sav novac da ih isplati, neka im dade koliko ima, ostatak će čekati dok novac ne zaradi. Kako bi novac što prije zaradio, neka ode u Belgiju, tamo gdje odlaze Luka i Petar, kopati crnu rudu. I trojica Čilaša u dvadeset i prvoj godini odoše raditi u belgijske rudnike ugljena.

Plaća peterostruko veća nego u rudniku boksita, a uvjeti rada na rubu podnošljivosti. Rade s nogama u vodi i, da nije crpki, okna bi se brzo ispunila vodom; kamo god se maknu, voda iz svoda okna kaplje po njima i, da nije čizama i kabanica, kod tolike vode, ugljen ne bi mogli kopati. Odušak, da ne piknu, da s pameti ne siđu, blizanci su našli u političkim druženjima na dvije strane, Petar među onima koji su tražili izlazak Hrvatske iz "tamnice naroda", a Luka među onima koji su zborili o pravu radničke klase da joj ne kaplje voda za vrat dok radi. S ono malo baštinjene pameti iz Čilaša i ono malo nauka iz četiri razreda osnovne škole blizanci nisu mislili da ih politike vode prema različitim ciljevima. Sve što bi zaradili potrošili bi na odjeću, provod, jelo i piće.

Ivan je utjehu, da ne pukne, nalazio na drugi način. Svakim je danom, koliko god rad bio težak, bivao sve bliže danu kad će ušteda porasti do visine dovoljne da do kraja isplati maćehu i sestru, kako bi se iz Belgije vratio tamo otkuda je i došao. To mu se dogodilo nakon devet godina, kad su i blizanci zaključili da im je rudarenja dosta, da se politici trebaju odati u cijelosti. Luka je otišao među borce internacionalnih brigada u Španjolskom građanskom ratu, a Petar u Italiju, da potraži ustaše i postane ustašom.

Dok su blizanci gurali politiku po dva kolosijeka, ali, po njihovu skromnom mišljenju, prema istom cilju, Ivan se vratio kući, isplatio sestru i maćehu, postao vlasnik čitavog očeva imanja, oženio se i dobio prvo dijete. Među svim ostalim potrebnim na imanju nabavio je i magarca. Kupio ga je od znanca iz sela Rupa, koji je s njim nekada radio u rudniku boksita. Jahao je na magarcu dok ga je iz Rupa gonio kući. Idući magarećim hodom, zagledan preda se, vidio je na svom sivcu nešto što na ostaloj magaradi dosad nije viđao. Počevši od grive, preko prednjih sapi, pa niz hrptenicu, na kojoj on sjedi, pruža se traka od crne dlake, koja je na vrhu sapi prekrižena isto takovom trakom od crne dlake što se spušta magarcu do koljena. Ivanu se dvije ukriž postavljene trake od crne dlake učiniše sličnima kukastom križu, i zato jer su te trake na grivi i koljenima završavale u pramenu, u lomu, kao i križnice kukastog križa. To ga podsjeti na ono što je ponekad viđao u Belgiji. Podbode magarca u trbuh nogama s obje pete i reče:

"Požuri, Hitlere! U štali ćeš drijemati!"

Imenovao je magarca Hitlerom. U tomu ga je slijedila obitelj, zaselak, selo i bliža okolica. U tom je uskom krugu Hitler magarac postao glasovit koliko i Hitler političar u cijelom svijetu. I sve bi bilo dobro da Hitler političar ne napade "tamnicu naroda", sruši omraženu državu i ne omogući ustašama da se, veličajući političara Hitlera, vrate u zemlju. Iz Italije se, kao ustaša, vratio blizanac Petar i postao tabornik, nešto kao ustaški glavar sela i svih zaselaka! Čim je došao, saznao sve o imenovanju magarca Hitlerom, pozove Ivana sebi i reče:

"Da te ne poznajem, ustrijelio bih te kao šugavog psa. Sreća tvoja da sam ja došao na ovo mjesto! Tebe politika ne zanima. Nekad te je zanimao novac kojim ćeš otkupiti očevo imanje, a sada te zanima samo obrada imanja i pravljenje djece. Ti si iz vlastite gluposti ime čovjeka kakvoga svijet nije vidio i onoga koji je uskrsnuo našu državu dao svom magarčini. Da li bar sada, kad je ta glupost svakom našem čovjeku jasna, i ti shvaćaš da si glupost učinio? Odmah da se vratiš kući i odvedeš magarca do Magareće grede. I strovališ ga u provaliju, gdje bi tebi, gorem magarčini od svakog magarčine, orlovi trebali iz utrobe crijeva čupati!"

Ivan ne posluša tabornika. S magarcem ode u Rupe. Reče prijatelju neka ga jaše i tovari kao da je ponovo njegov. U Rupama ne znaju za njegovo političko ime, nitko ga Hitlerom neće zvati. Neka ga prijatelj koristi, šteta bi bilo takvog magarca smaknuti, sve dok tabornikovo vrijeme bude trajalo. Makar trajalo do kraja magarčeva života!

Ivana uskoro tabornik pozva u vojsku. Postade domobran u Kninu. Tu je odsjedio tri godine, stalno moljakajući zapovjednika, nekog učitelja, za više dana dopusta, da ode ženi i pomogne joj u obradi polja. Opet je zatrudnjela! Na jednom takvom dopustu, u četvrtoj godini domobranstva, u gluho doba noći posjetio ga je blizanac Luka. U engleskoj vojnoj odori, s engleskom strojnicom u rukama, ali i s crvenom zvijezdom na partizanskoj kapi. Blizanac Luka mu reče da se vratio iz Španjolske – kako, neka ga ne pita – i da je danas terenski radnik na terenu gdje mu je brat tabornik. Jedan blizanac po danu tabornik, drugi po noći terenski radnik! Kako Ivan može vidjeti po Lukinoj odjeći i oružju, Englezi su na dohvat ruke. A doskora će biti i Rusi! Hitler gubi rat! Neka Ivan prijeđe na partizansku stranu. Svi su domobrani pozvani da to učine, a Luka osobno zove njega. Ivan prihvati poziv. Te iste noći Luka ga odvede u petu brigadu devetnaeste divizije. Što je drugo trebao učiniti: žena je s petim djetetom trudna, a on zbog žene i djece želi kraj rata dočekati i živ i na strani pobjednika, da bi nastavio živjeti na očevu imanju.

S petom je brigadom sudjelovao u zauzimanju Knina, Like, Rijeke i kraj rata dočekao u Sloveniji. Vidio je svašta, pa i Petra tabornika dok su ga u Kočevskom Rogu vodili na strijeljanje. On u njegovoj smrti nije sudjelovao, to je odradila postrojba probranih dragovoljaca pod rukovodstvom pijanog dragovoljca Sime Dubajića. Ali mu se nije ni javio dok su ga na strijeljanje odvodili, kako Petar ne bi pomislio da ga raduje njegova smrt. Iz Kočevskog Roga brigada je otišla u Zadar, gdje su ih demobilizirali. On na povratku kući svrati u Rupe i uzjaha na svoga magarca. Dok je jahao, često ga je oslovljavao njegovim imenom. Kreni, Hitlere! Požuri, Hitlere! Sad je to mogao glasno činiti! Time se dičiti! A i magarcu je na ponos što, nagrđujući ga magarećom naravi, nosi ime toga zlikovca, koji se sam spalio, kako pričaju.

Nisu se dovijeka dičili ni Ivan ni njegov magarac. Ne prođoše ni tri godine, a preživjeli blizanac Luka, predsjednik općine i sekretar mjesne partijske ćelije, pozva Ivana na razgovor u četiri oka i reče:

"S tvojim Hitlerom nešto nije u redu! Da je to neki olinjali magarac, oborene glave, krmeljavih očiju, s krvavim sadnom od samara na leđima, kojega ne možeš od gađenja gledati kako vuče kopita po prašini, bilo bi s njim sve u redu. Takav bi se mogao zvati Hitlerom. Ali ovaj tvoj! Tri stvari kod njega bodu oči! Diže glavu visoko, sijeva očima kao reflektorima, a dlaka mu je, ona siva po tijelu i ona crna u grivi i kukastom križu, sjajna, pa gazi kao da je paradni konj iz carske ergele! U svim magarećim trkama, kad magarci trče za magaricama koje se tjeraju, on završi na magarici i oplodi je. A treće, sva naša pulad, jer im je tvoj Hitler ćaća, djelom i likom sliče na tvog Hitlera. Djelom, po paradnom hodu; likom, po kukastom križu na prednjoj sapi. Ja zaključujem da tvoj magarac ime što ga nosi ne nagrđuje, nego ga, već do crne zemlje ponižena, diže iz blata i uzdiže do zvijezda. Ne može to tako, druže! Odmah mi s očiju makni toga magarca! Da to ne moram ja činiti!"

Ivan, poučen na Kočevskom Rogu da se ovi što te drugom zovu ne šale, uze Hitlera za ular, odvede na Magareću gredu i gurnu u provaliju, a sve ostalo prepusti da dovrše orlovi i gavranovi, mravi i crvi.

Tada, kad se ovo smaknuće zbilo, pojaviše se oni koji rekoše da je onako vrijedan magarac nedužan nastradao, da on sam sebi ime Hitler nije dao, da se on nikomu nije rugao, još manje veličao, da on sam po sebi Hitler nije mogao biti, da su mu to ime drugi nadjenuli, a što su ti krstitelji o magarcu mogli misliti, to je njihovo, a ne magarčevo mišljenje… Ako i sada, kad je ova bajkovita balada napisana, ima ljudi takva mišljenja, trebalo bi ih upitati da li kao i o magarcu tako misle i o ljudima kojima je nabrušena politika, povrh njihova krsnog imena, nadjenula i nadimke, kao što su fašist, ustaša, ekstremni nacionalist, lud od nacionalizma i slično, što nije ni manje ni više nego magarčevo ime Hitler! Da li se, kao i nad magarčevom zlom sudbinom, sažalijevaju i nad patnjama tih ljudi, koji bi se nadimaka htjeli osloboditi, koji bi željeli živjeti pod svojim krsnim imenom i biti ono što jesu – Čilaši! Jedino Čilaši! I život živjeti u kutku svijeta koji se po njima zove! U Čilašima! 

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije