Po čemu ćemo pamtiti kazališno ljeto 2026.? Na žalost, po predstavi koju više nikada nećemo gledati. Nakon 26 godina igranja Rade Šerbedžija odlučio je da će ljeto '26. biti zadnje ljeto njegova kralja Leara. Taj silazak sa scene jedne velike predstave i velike naslovne uloge nešto je što će imati posljedice ne samo na Kazalište Ulysses, jer bila je to predstava u režiji Lenke Udovički s kojom su počeli 2001. godine, da bi joj se svih ovih sezona uporno i dosljedno vraćali, i za brijunska kazališna ljeta, već i za hrvatsko glumište u cjelini. Štoviše, možemo raspravljati i o tome koliko taj događaj nadmašuje krug kazalištarca, čak i kulturni život zemlje, a koliko govori o nervoznom, brzom, usuđujem se reći, i plitkom vremenu u kojem živimo.
Zašto danas predstave plešu samo jedno ljeto, jer činjenica je da smo se svi na ovoljetnim Igrama iznova divili "Ekvinociju", koji se, eto, vratio treću godine zaredom? A ta brzopotezna gašenja ne vrijede festivalske predstave, koje objektivno gledajući vidi najmanje ljudi, već i one repertoarne i zato je danas nezamisliva i pomisao na neke nove "Stilske vježbe", koje bi trajale desetljećima, odgajajući generacije nove kazališne publike. Možda su baš te "Stilske vježbe", koje nam se nikada više neće ponoviti, pravi početak ove priče, predstava koja je 2018. proslavila svoj 50. rođendan, a davnog 19. siječnja 1968. u Teatru &TD napisana je jedna od najsjajnijih stranica povijesti hrvatskog kazališta.
Bila je to čak i tada jedna mala, po svemu drugačija predstava: na sceni dvoje glumaca (tada Pero Kvrgić i Mia Oremović, koju je 1970. zamijenila Lela Margitić, da bi uz svog nenadmašnog partnera trajala do kraja), bez scenografije i kostima, ogoljeni do same glumačke biti... glumili su godinama, ljudi su uporno tražili ulaznicu više, dolazili i nekoliko puta po sezoni, neki i znali dijelove napamet, drugi s nestrpljenjem čekali njima najdražu epizodu te tramvajske vožnje. Djelo francuskog književnika Raymonda Queneaua preveo je Tonko Maroević, režirao Tomislav Radić, a u legendu su ga upisali glumci koji su svojom predanošću i izvrsnošću stvorili djelo koje je odgojilo generacije kazališnih gledatelja i koje je 2008. godine upisano u Guinnessovu knjigu rekorda kao najdugovječnija predstava na svijetu s istom glumačkim postavom.
U tim davnim vremenima, bez interneta, o društvenim mrežama da i ne govorimo, "Stilske vježbe" su, uz odlične kritike koje su dobile, zapravo živjele usmenom predajom. Ali i zato što su bile istinski kazališni biser, kojem je zbog problema u matičnom Teatru &TD život produljio Planet Art Marka Torjanca. Zapravo ista formula glumačke izvrsnosti na koju publika odgovara srcem u životu je održala i još jednu legendarnu predstavu – "Kauboje" Saše Anočića. On mi je, kada smo baš za priču u Obzoru okupili cijelu ekipu uz dvadesetu godišnjicu igranja, rekao kako nije mogao ni sanjati toliki uspjeh i dugovječnost predstave koja je (na njegovo veliko nezadovoljstvo rezultatom) dobila i svoju filmsku inačicu.
Upravo Teatar Exit Matka Raguža, dom "Kauboja", i danas ima predstave koje su na repertoaru godinama. Primjerice "Kako misliš mene nema?!" premijeru je imala u travnju 2007. godine i bio je to diplomski ispit dvoje tada jako, jako mladih glumaca – Amara Bukvića i Filipa Juričića, "rad u nastajanju" pod vodstvom profesorice Ivice Boban na Akademiji dramske umjetnosti. O kakvom se velikom kazališnom fenomenu radi, govori i činjenica da su dečki krajem 2024. godine imali svečanu 500. izvedbu predstave, a pred podjednako punim gledalištem igrali su ovog ljeta na terasi Centra Ribnjak u sklopu Ljetnih noći Teatra Exit.
No ne uspijevaju, zapravo nisu u nekim prošlim (usuđujem se reći i boljim) kazališnim vremenima uspijevale samo komedije, što i "Stilske vježbe" i "Kauboji" i "Kako misliš mene nema" jesu. I Teatar &TD neke je svoje dragocjene naslove čuvao dulje od desetljeća, počevši od "Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja", djela Ive Brešana koje je dugo čamilo po ladicama ravnatelja zagrebačkih kazališta, da bi u konačnici postalo jedno od najvažnijih kazališnih ostvarenja napisanih nakon Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, ali i "Ručni rad", predstava koja je snažno govorila o položaju žena, te "Kaspar", premijerno izveden 1970. godine s velikim Ivicom Vidovićem u naslovnoj ulozi.
Danas možemo tek žaliti za predstavama koje su nestale iako je bilo publike koja ih je i dalje željela gledati, počevši od "Tri zime" Tene Štivičić, te najveće hrvatske drame napisane u 21. stoljeću koju je 2016. godine u HNK Zagreb režirao Ivica Buljan i za kojom i danas žale mnogi koji istinski vole kazalište. Možemo i zdvajati nad vremenima u kojima većina ljudi ima koncentraciju tek za priglupi TikTok video koji (uglavnom) ne znači ništa, ljutiti se zbog sustava obrazovanja u kojem su "incidentne" škole koje još uvijek inzistiraju da djeca odlaze u kazališta, muzeje... Ali pravo je pitanje možemo li učiniti nešto da promijenilo taj pogubni trend u kojem i vrhunska umjetnička djela i kreacije najvećih umjetnika postaju tek brzo potrošna roba. Nešto poput jogurta kojem se bliži istek roka trajanja pa ga se, uz prikladnu naljepnicu, smjesti u poseban odjeljak hladnjaka u supermarketu.
Tu bi prvo na potezu trebalo biti Ministarstvo kulture, koje bi moralo moći nagraditi trajanje u teatru. Zatim i sva naša kazališta, koja bi mnogo fleksibilnije morala razmišljati o predstavama koje imaju dobru prođu, jer ne treba micati naslov jer netko odlazi u mirovinu, posebno ne kada u ansamblu (ili na glumačkom tržištu) imaš ljude koji mogu uskočiti u ulogu. Naravno, to ponekad traži da se nešto u predstavi prerežira, prilagodi, ali ni to nije kraj svijeta. Jer ono što nas vodi kraju svijeta u kazalištu je ne mariti za publiku, za želje i preferencije gledatelja – za njihove emocije. Zbog njih kazalište postoji. Traje i trajat će.
Otvori KEKS Pay
