Hrvatska kulturna i javna scena ostala je siromašnija za jedan od svojih najbritkijih i najvažnijih glasova. U 78. godini preminuo je Slobodan Šnajder, pisac, dramatičar, esejist i publicist koji je svojim cjelokupnim opusom desetljećima pomicao granice, postavljao neugodna pitanja i odbijao pristati na bilo kakav ideološki diktat.
Slobodan Šnajder rođen je u Zagrebu, 8. srpnja 1948. godine. Njegov intelektualni put započeo je studijem filozofije i anglistike, a formativno iskustvo bilo mu je i sudjelovanje u studentskim prosvjedima 1968., kada je kao delegat Zagrebačkog sveučilišta otišao u Beograd pozdraviti studente. Već tada je iskazao otpor prema autoritetu i režimu koji mu se činio starim i nesposobnim za promjene, premda je kasnije, s povijesne distance, o Titu i Jugoslaviji razvio kompleksnije i pozitivnije mišljenje, držeći da je u toj zemlji "sreće ipak bilo više nego danas".
Od ranih dramskih tekstova, preko famoznog "Hrvatskog Fausta" koji je postao trajni simbol cenzure i društvenog licemjerja, pa sve do monumentalnog romana "Doba mjedi", Šnajder je bio neumorni kroničar i kritičar traumatičnih točaka europske i hrvatske povijesti. Njegovo djelo, prevedeno na petnaestak jezika, nije bilo samo umjetnost, već i čin građanske hrabrosti, intelektualni stav koji se nije bojao ući u najmračnije sobe kolektivne prošlosti, pa ni kada su ga zbog toga nemilosrdno čerečili.
Samoprozvani "divlji sin" Miroslava Krleže, od kojeg se, kako je govorio, nema što naslijediti jer se sve mora stvarati iznova, Šnajder je doista bio jedinstvena pojava: autor goleme erudicije, ljevičar staroga kova te polemičar čije su kolumne u Novom listu i Glasu Slavonije bile oštar korektiv društvene zbilje, a pogotovo u ratnim i postratnim vremenima. Zadnjih je godina svoje oštroumne tekstove objavljivao na Telegramu.
Središnje mjesto u njegovu opusu, ali i u njegovoj javnoj sudbini, zauzima drama "Hrvatski Faust" iz 1981. godine. Taj komad, koji tematizira postavljanje Goetheova "Fausta" u zagrebačkom HNK-u za vrijeme NDH, postao je više od drame; pretvorio se u kulturni i politički slučaj koji traje do danas. Praizveden u Splitu 1982., a potom s golemim uspjehom igran u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu, "Hrvatski Faust" nikada nije postavljen na scenu matičnog kazališta o čijoj se tragičnoj povijesti i oportunizmu bavi. U zagrebačkom HNK, doduše, praizvedene su njegove druge drame: "Kamov, smrtopis" 1978. i "Držićev san" 1980. u režiji Ljubiše Ristića te 2003. "Nevjesta od vjetra" u režiji Ivice Boban.
Šnajder je to smatrao kurioznim i skurilno-komičnim, ističući da se radi o jednoj potpuno hrvatskoj unutarnjoj debati koju elite skandalozno odbijaju provesti. Upravo je "Hrvatski Faust" bio djelo koje ga je proslavilo u Europi, osobito u Njemačkoj, gdje je prepoznat kao pisac koji se bavi onim što Nijemci zovu "Aufarbeitung der Geschichte" – teškim i bolnim procesom prorade povijesti.
Šnajderovo razumijevanje povijesne kompleksnosti bilo je duboko ukorijenjeno u njegovoj vlastitoj obiteljskoj priči. Njegova majka Zdenka bila je osamnaestogodišnja partizanka koja je preživjela užase ustaškog logora, dok je otac Đuro Šnajder, pjesnik i slavonski Folksdojčer, bio prisilno mobiliziran u zloglasnu Waffen-SS diviziju, iz koje je naposljetku pobjegao, riskirajući život. Taj spoj vrijednosno nepomirljivih svjetova, zapravo karakterističan za brojne obitelji iz našeg podneblja, trajno je obilježio Šnajderov pogled na svijet i onemogućio mu svako crno-bijelo gledanje na povijest.
Njegov odnos s vlašću i domaćim kulturnim establišmentom bio je, najblaže rečeno, složen i turbulentan. Kulminaciju je dosegnuo tijekom devedesetih godina, kada je Šnajder zbog svojih političkih stavova i otvorenog neslaganja s Tuđmanovim režimom bio sustavno isključen iz hrvatskog kazališnog života. Dok su njegove drame bile nepoželjne na domaćim pozornicama, Europa ga je prigrlila. Njegovi komadi igrani su na najprestižnijim europskim scenama, od bečkog Burgtheatera do kazališta u Njemačkoj, Francuskoj, Irskoj i Izraelu.
Šnajder je te godine novodobne represije dijelom proveo u egzilu, pišući i djelujući kao oštar kritičar "demokratskih" prilika devedesetih. Njegov povratak u Hrvatsku nakon 2000. godine donio mu je kratkotrajnu satisfakciju u obliku pozicije ravnatelja Zagrebačkog kazališta mladih, no i s te je funkcije morao otići: jedna od osoba koje je kasnije sladostrasno gadio bila je njegova nasljednica na tom mjestu, nekadašnja kazališna kritičarka Vjesnika, a danas intendantica riječkog HNK Dubravka Vrgoč.
Zanimljiva je i epizoda iz 2014. godine, kada su "Fausta" u autorskom komadu "Hrvatsko glumište – u spomen na Hrvatskog Fausta Slobodana Šnajdera" na pozornicu riječkog HNK pokušali postaviti redatelj Oliver Frljić i dramaturg Marin Blažević, što je Šnajder sudskim putem zabranio. Tome je prethodila najava izvedbe originalnog "Hrvatskog Fausta" kojeg je u sezoni 2014./2015. trebao režirati Frljić, ali je Šnajder procijenio da je glumcima ostavljeno premalo vremena za probe, nakon čega su Frljić i Blažević pokušali referirati na tu "zabranu" vlastitom verzijom djela. Šnajderova netrpeljivost prema Frljiću održala se duže od deset godina: u jednoj od zadnjih kritičkih objava na svojem Facebooku mlađeg je kolegu nazvao precijenjenim, što je izazvalo tipično hrvatski, kukavički val naknadnog šutanja Frljića od onih koji se ranije nisu usudili izraziti svoj stav.
Iako je bio prvenstveno poznat kao dramatičar, Šnajder je u trećoj životnoj dobi ostvario i monumentalni prozni opus. Svoj prvi roman "Morendo" objavio je 2012., a vrhunac je dosegao romanom "Doba mjedi" iz 2015. godine. To djelo, koje je sam nazvao epom, donijelo mu je brojna priznanja, uključujući prestižnu nagradu "Meša Selimović" te ga potvrdilo kao jednog od najvažnijih prozaika na postjugoslavenskom prostoru. Potresnom obiteljskom sagom, nadahnutom životima vlastitih roditelja, Šnajder je ispisao priču o zaboravljenoj povijesti Folksdojčera u Slavoniji, od njihova naseljavanja u 18. stoljeću do tragičnog protjerivanja nakon Drugog svjetskog rata. Taj roman duboka je meditacija o ratu kao kaosu koji guta ljudske sudbine, o prisilnom identitetu, o zlu osvetničke pravde i o gubitku zavičaja. Zato ne čudi da ga je domaća i svjetska kritika opisala kao remek-djelo koje se može mjeriti s najvećim europskim romanima 20. stoljeća. "Doba mjedi" predstavlja sintezu Šnajderova spisateljskog umijeća: erudiciju, jezičnu raskoš, ali i etičku potku koja ne sudi, već nastoji razumjeti kompleksnost ljudskih izbora u nemogućim vremenima. Nakon njega, objavio je i "Anđela nestajanja" a njegov zadnji roman, "Mara Leib", uskoro bi trebao izaći.
Kao kolumnist i javni intelektualac, Šnajder se desetljećima borio protiv povijesnog revizionizma i neofašističkih tendencija. Smatrao je da nacionalno čista država nije poželjan cilj, već ruglo te da nacionalizam, u konačnici, najviše šteti upravo onom narodu u čije se ime zaklinje. Takvo je stanje, po njemu, dokazivala i dramatična depopulacija Hrvatske u zadnjih dvadesetak godina. U tom kontekstu važno je reći i da je bio jedan od prvih potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku, naglašavajući da iza nje ne stoji nikakva politika.
Njegov prezir prema političkoj klasi, koju je vidio kao nomenklaturu koja besramno pretače javni novac u privatne džepove, bio je neskriven. U tom smislu, bio je kritičan i prema blizini Miroslava Krleže s vlašću, smatrajući da je ona umrtvila moć krležijanske negacije. Za sebe je odabrao drugačiji put, tek djelomično samonametnute distance i života na otoku, u svojevrsnoj klauzuri koja mu je omogućavala mir potreban za pisanje, ali i predstavljala simbolički odmak od društvenog i kulturnog mainstreama. Identitet za njega nije bio nešto stameno i čisto, već "krpotina", uvijek uzburkana retorta različitih utjecaja, a svaki pokušaj njegova konzerviranja smatrao je ideološkom neistinom.
Odlaskom Slobodana Šnajdera hrvatska je književnost izgubila autora epskog zamaha, a javni prostor glas koji se nije ustručavao govoriti istine koje su mnogi željeli prešutjeti. U svojim je mišljenjima bio zapaljiv, često i neugodan, ali do kraja autentično svoj, jedan od naših posljednjih polemičara s integritetom i intelektualnim autoritetom.
Njegov je opus bio trajni podsjetnik da je povijest puna paradoksa i perverzija, da su žrtve i krvnici rijetko jednoznačni te da je literatura jedan od posljednjih prostora gdje se potisnutim istinama može dati glas. Iza sebe je ostavio drame koje i dalje čekaju na svoje prave, neustrašive redatelje i kazališne uprave te romane koji će generacijama služiti kao putokaz labirintima prošlosti. Njegova borba nastavlja se u svakom čitatelju koji će se, potaknut njegovim djelom, usuditi postaviti pitanje: "Zašto je tako bilo?" Odgovor, baš kao i Šnajderov opus, nikada nije jednostavan, ali je nužan da bismo kao društvo išli dalje.
Otvori KEKS Pay
Hagiografija u punom smislu. Kako prema preminulom,tako i prema jugi.