Kako se stvari nekad apsurdno preokrenu! Dok se na svakom koraku čuju opravdane optužbe na račun širenja narodnjačke glazbe i poplave cajki, što domaćih, što onih s istoka, dotle neki izvođači koji temelje svoj stil na autohtonoj glazbi iz naroda postaju perjanice tzv. urbane kulture (termin je već deblo prostituiran, ali u nedostatku drugog koji bi bio primjereniji neće djelovati otrcano). To dokazuje samo da ono što je iz naroda nije isto što i “narodnjačko” jer je narodno zapravo i te kako vrijedna kulturna tekovina.
Govorim, naravno, o etnorock izvođačima koji već petnaestak godina u kontinuitetu, s većim ili manjim oscilacijama, čine sigurno jednu od najvrednijih, ako ne i najvredniju scenu domaće rock glazbe u najširem smislu tog pojma. Otkako je Legen 1996. objavio svoj prvi album “Peacock’s Dance”, na kojem su etnomotive spajali s elektronikom, i u to vrijeme snažno poticali razvoj etnoscene, lokalni su se glazbeni stilovi do danas fuzionirali s najrazličitijim glazbenim žanrovima, pokazujući nevjerojatnu pogodnost variranja lokalnih motiva unutar svjetskih (lokalnih) obrazaca: od delta Mississippi blues (Miroslav Evačić), jazza i funka (Tamara Obrovac), reggaea (Šo Mazgoon) do punka (Cinkuši). I to uz autorske, aranžerske, sviračke i producentske domete o kakvima ostatak scene može samo sanjati.
Etnorock nije izmišljotina nove glazbene povijesti. Takve je motive još početkom 1980-ih koristila Azra (“Klinček stoji pod oblokom” i danas je jedna od najizvođenijih radijskih pjesama), a Haustor je glazbu Podravine i Međimurja vrlo osebujno i originalno spajao s tradicionalnom glazbom Južne i Srednje Amerike ili free-jazzom.
Žrtve neoliberalnog pop kapitalizma
Pa, ipak, s iznimkom ča-vala koji je sredinom 1990-ih postao nacionalna srednjostrujaška pojava zahvaljujući izvanrednom pop rock debiju Alena Vitasovića i Livija Morožina “Gušti su gušti”, svi ovi iznimni dometi ostaju getoizirani u ladici iznad koje stoji – etno. Mediji, publika, pa ni glazbena struka koja odlične albume Evačića i Cinkuša može na Porinu pustiti samo u kategorije vezane za etno, ali ne i za albume godine, neprestano kao da imaju stav “to je super, dobro je da to imamo, ali to ostaje tamo negdje po strani”.
– Potpuno se slažem da je autorski i svirački etnorock scena iznimno jaka, ali i zanimljiva jer u svojoj biti donosi naglašenu osobnost. Ta me getoizacija podsjeća ne neoliberalni pop kapitalizam koji ne voli previše osobnosti i posebnosti nego sve pretvara u neku pihtijastu masu, a etnoglazba upravo donosi osobnost i različitost. Ponekad mislim da ljudi koji kreiraju glazbene programe idu linijom manjeg otpora kao da su u službi neidentificiranog imaginarnog nadurednika bojeći se izraziti i izgraditi vlastite stavove. Cinkuši, primjerice, redovito dobivaju sjajne kritike kolega, novinara i publike, no unatoč generalno dobrim kritikama premalo se vrte na radio i TV kanalima ili gotovo nikako – kazao je Nebojša Stijačić iz Cinkuša.
Miroslav Evačić ovih je dana objavio novi odlični album “N.E.W.S. Blues”, na kojem je u lokalni kolorit uveo i dosad rijetko korištene prizvuke indijske glazbe (pjesma “Sunce na istoku” posvećena Sai Babi). On također osjeća da mu je prostor puno omeđeniji u odnosu na to koliko ga kritika, barem deklarativno, cijeni:
– Etno uvijek djeluje kao nešto čime se bavi nekoliko luđaka ili entuzijasta, na kraju ti dođe na isto, koji tamburaju i na kraju to sve stoji po strani. Mala je zastupljenost nas u medijima, a o televiziji da ne govorimo. Ne mogu reći je li prije nekoliko godina bilo bolje ili lošije, ali nikada nije bilo bajno. Oduvijek su izvođači bili prisiljeni ići izvan granica. Eto, u Hrvatskoj je izašla jedna recenzija mog novog albuma, a u inozemstvu ih je izašlo već nekoliko, uključujući magazin “F-Roots” koji je najjači magazin za world music. To je uspjeh, ali to je tako, tko to u Hrvatskoj uopće zna. Kad god i gdje god vani sviramo čardaš, ljudima je to egzotika kao što je nama salsa egzotika, a kod nas je to ništa, ljudi se pitaju kaj to ovi sviraju – rekao je Evačić.
Iako su Gustafi vjerojatno najpopularniji bend s jakim lokalnim prizvukom, Edi Maružin ne voli da ga se povezuje s etnom. Getoiziranost osjeća na svoj način – trpa ga se u taj koš, a istodobno mu ne daju da iz njega izađe.
– Imamo etnoutjecaje, ali ja se prije svega smatram rokerom. Mi smo na određeni način tu etnopriču otkantali na prošlom albumu “Chupacabra” i odustali od dijela publike koji nas je cijenio jer smo prestali raditi pjesme poput “Žmnjike” i “Brkice”. I kada smo odustali od, da tako kažem, vulgarizacije takve vrste glazbe, ljudi su rekli: “Gustafi su se pokvarili, to više nije to. Očekivali smo da će doći nova vrsta publike, ali nije jer nova publika smatra da smo mi “Žminjka” i “Brkica”. To je utjecaj geta ili predrasuda – kazao je Maružin.
Zaokružen proizvod
Znamo da se u ovoj zemlji svašta pokušava upakirati ili predstaviti kao nekakav kulturni (ili turistički proizvod), ne bi li se izvukao nekakav novac od države. Neko se vrijeme u kulturnim krugovima puno pričalo o tome koji bi to autohtoni glazbeni obrasci mogli biti naš izvozni proizvod; u međuvremenu je tamburaška glazba postala narodnjačka, a klape se estradizirale i isprostituirale preko svake mjere dobrog ukusa. A u ministarstvima nitko ne vidi da su etnorokeri već gotov, zaokružen proizvod koji samo treba znati upakirati jer su, primjerice, istarski i međimurski melosi “čisti svemir”, raritet u svjetskim okvirima, samo nemamo tu sreću da ih otkrije Ry Cooder i učini za njih ono što je s Buena Vistom učinio za kubansku glazbu ili pak David Byrne za brazilsku.
– Vjerojatnost da će se to dogoditi je kao dobitak na lotu. Uvijek netko dobije, ali to se i u svijetu dogodi jednom u deset godina – zaključio je Evačić.
