Donedavno smo u Galeriji Kranjčar imali priliku pogledati izložbu zagrebačkog kipara Vladimira Novaka “Sve u svemu, ...” na kojoj je u suradnji s kustosom Mladenom Lučićem postavio svoja četiri objekta/skulpture. Dobra je vijest da je njihov boravak u Kranjčaru, barem njihova većinskog dijela, produljen i možemo ih vidjeti tamo do kraja prosinca, a to je ujedno i povod da razmijenimo koju riječ s umjetnikom.
– Radi se o radovima “Sve u svemu, ...”, po kojem je na koncu nazvana i izložba, te “Ima li ičega iza ovog?”, “Arhiv I” i “Arhiv II”. Posrijedi su dva veća i dva manja objekta od masivnih čeličnih elemenata na kotačima, zategnutih transportnim gurtnama i raspoređenih u prostoru i na zidu galerije. Uz razmišljanja o samom mediju i potencijalu plasticiteta prostora, predstavljeni radovi nastaju pod premisom da su ujedno i potencijal i nesvršenost, odnosno otvorenost procesa i mogućnosti iteracija značajniji od težnje za krajnjim, gotovim, zapravo u potpunosti zatvorenim procesima. Za mene su te strukture na osobnoj razini analogne svakodnevnom životu. Produkt su autorefleksije i spleta okolnosti, trenutaka, onih slučajnih ili planiranih, nelogičnih i/ili kontradiktornih situacija koje u tim privremenim strukturama bivaju imanentno upisane, strukturirane i arhivirane – govori Vladimir Novak pa objašnjava da ovom izložbom upravo svjesno zaobilazi dati odgovore koji slijede iza sintagme samog naslova izložbe “Sve u svemu, ...” te namjerno ostavlja prostor za pitanja poput: je li ovo što gledamo planirano, baš tako, u toj formi, na ovom mjestu; jesu li ovi radovi završeni ili će postav tek početi? Reflektiraju nestalnost, prihvaćanje stalne promjenjivosti kao nužnost, u dihotomiji s trajnošću i čvrstoćom materije od koje su sastavljeni. Stoje u stanju napetog čekanja, s potencijalom koji na kraju ne mora biti ostvaren.
Izloženi radovi su teški, izgledaju kao da zahtijevaju velik fizički napor. Koji je proces njihova nastanka?
Da, prije svega zbog prirode samog čelika koji je već dugo prisutan u mom radu kao jedan od glavnih konstruktivnih elemenata, a drugi dio stoji u pristupu kojim se oduvijek vodim, a to je potenciranje imanentnih karakteristika materijala kojima se koristim u što sirovijem stanju i formi. Tako karakteristike materijala ostaju vidljive, prisutne u svojoj punoj snazi, bez varki ili pretvaranja da su nešto što nisu. Proces je raznolik, ovisno o projektu, mjerilu i specifičnostima mjesta i konteksta za koji radim. Ali u principu, to je neka mješavina instinkta, igre, eksperimenta i prihvaćanja slučajnosti ili pak pravila koja ne mogu zaobići te koncipiranja, projektiranja, razrade logistike i produkcije radova. Ne radim isključivo u svom studiju, već često u potrebi strojne obrade i sličnom surađujem s raznim stručnjacima, obrtnicima i industrijskim pogonima u kojima katkad proizvodim dijelove ili cijele elemente. U slučaju većih komada to, naravno, pretpostavlja uvjete za rad s većim, teškim objektima, a time i određenu razinu logistike u obliku manipuliranja, transporta i skladištenja takvih radova. Svi ti koraci, posebno onaj međuljudski moment koji podrazumijeva znanje, volju, empatiju i hrpu utrošene energije, neizostavan su dio, upisan u većinu mojih radova. Meni je to iznimno bitno, u posljednje vrijeme čak bitnije od samog završetka i krajnjeg izgleda, te im se u potpunosti prepuštam dok traju. To je nešto publici možda nevidljivo, ali u suštini neodvojivo od samih radova.
Koliko je lako ili teško danas biti umjetnik u Hrvatskoj?
Biti umjetnikom svakako je posebna pozicija, koja u svojoj suštini može biti vrlo lijepa, pogotovo ako za nju postoji dovoljno slobodnog prostora. To doista ovisi o puno stvari, za svakoga vjerojatno drukčije, ali to je dio koji nikome nije lako posložiti, tako da sigurno nije lagana niti je jako zahvalna pozicija. Lijepo je ako možeš raditi ono što te pogoni i u tom aspektu odluka za umjetnost kao zanimanje ne mora nužno biti luda i teška. No, stvarati na ozbiljnoj razini i isključivim umjetničkim radom podržati egzistenciju zapravo nikada i nigdje nije bio lak zadatak, pa tako ni kod nas. Pozicija umjetnika u društvu dosta je nezahvalna, zahtijeva golem angažman, lucidnost i ulaganja u svakom smislu, a sam ulazak u taj proces gotovo uvijek je rizik, bez ikakvih garancija ili osiguranja da će se trud, rad, uloženo vrijeme i resursi uopće isplatiti. Tema je kudikamo šira i zahtijeva konstantnu diskusiju i rad na tome da se pozicija kulture postavi na razinu koje je dostojna, ona je neodvojiva od svega ostalog, relevantna je kako za tradiciju i baštinu koju smo naslijedili, tako i za izgradnju suvremenog odraza i identiteta društva u kojemu danas živimo. Dostojnija i kritičnija pozicija kulture, svih radnica i radnika u kulturi, a time i samih umjetnika, vjerojatno počinje prije svega od sustava obrazovanja od najranije dobi, a cilja prema osiguranju osnovnih sigurnosti za rad, koji se na kraju dostojno vrednuje.
Tko su vam likovni uzori?
Uzori u umjetnosti svakako nisu samo s likovnog polja, već ih nalazim u svim granama umjetnosti, posebno u polju arhitekture, glazbe i zvuka. Ne bih specificirao umjetnike jer ih je pregršt, svaki dan bih mogao navesti drugo ime. Ali obilježile su me, i inspiriraju me, razne pojave i reakcije na modernizam, minimalizam, odnosno teorije i prakse postmodernih avangardi, arte povere i srodnih pravaca, konceptualna umjetnost, i polje scenografije u najširem smislu, kao i mnoge pojave u novomedijskim praksama, umjetnosti zvuka i istraživanja na srazu umjetnosti, suvremenih tehnologija i znanosti, prisutnih i značajnih i u našem, lokalnom kontekstu.
Kako ste i kad u biti otkrili svoj talent?
Ne mogu reći da sam ili je netko otkrio moj talent, već bih prije rekao da sam u jednom momentu života odlučio ispitati svoje mogućnosti za ono što mi se činilo da za mene ima smisla, s obzirom na karakter i interese koji me tjeraju na proučavanje i stavljaju mi fokus na određene teme. Svoje neke cjeloživotne fascinacije gradnjom, arhitekturom, dizajnom, glazbom, umjetnošću 2010. godine odlučio sam usmjeriti u odluku i pripreme za upis na studij Kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i od tada je to moj fokus i polje unutar kojega smatram da imam prostora raditi upravo na svemu navedenom u okvirima i granicama koje si, barem idejno, sam postavljam i o njima odlučujem.
