U hrvatskom crkvenom prostoru malo je optužbi koje se izgovaraju tako brzo i s toliko siline i samouvjerenosti kao ona da se netko "prilagođava duhu vremena". Dovoljno je govoriti nešto drugačijim jezikom, otvoriti prostor većoj odgovornosti laika ili dovesti u pitanje praksu koja se desetljećima ponavlja pa da se pojavi sumnja kako svaka promjena već nosi sjeme izdaje. Upravo je zato zanimljivo ono što je Lav XIV. rekao ovoga tjedna: liturgija, kao i Crkva koja je slavi, nije nepomična stvarnost. Stoljećima se razvijala i mijenjala, pa je Drugi vatikanski koncil smatrao nužnim obnoviti liturgijske knjige kako vjernici više ne bi bili "stranci ili nijemi promatrači", nego stvarni sudionici onoga što slave. Liturgija je ovdje tek povod za veće pitanje: što zapravo zovemo tradicijom?