Miloš Biković jedan je od najzaposlenijih, ali i najhvaljenijih mladih srpskih glumaca. Nedavno je sa svojim filmom “Montevideo, vidimo se!” prvi put gostovao u Zagrebu, kamo se sada vratio kao član ansambla Beogradskog dramskog pozorišta.
U kazalištu Kerempuh izveli su predstavu “Moj sin samo malo sporije hoda” hrvatskog autora Ivora Martinića, u kojoj Biković igra glavnu ulogu.
::Rano ste se počeli baviti glumom. Kako se u vas rodio interes prema tom zanimanju?
Kao mali bavio sam se različitim stvarima, uglavnom sportovima, ali ništa me nije uhvatilo i zadržalo kao gluma. Upisao sam je sa 13 godina, a već sa 14 odlučio sam upisati akademiju. Shvatio sam da me u glumi privlače oni rijetki trenuci u kojima dođeš do neke istine. Kada nestanu svi strahovi s kojima se boriš i shvatiš da si uspio nadići sebe, da misliš i osjećaš kao netko drugi. Čak mi se događa da to što osjećam iz perspektive nekog lika bude snažnije od mojih vlastitih emocija.
Foto: Privatni album
::Koliko ste kritični prema svojem radu?
Trudim se biti što kritičniji jer samo tako mogu postati bolji. Upravo pripremam predstavu “Kad su cvetale tikve” u Beogradskom dramskom pozorištu. U njoj igram mladog Ljubu Vrapča, a Ljubu u poznijim godinama igra Mišo Janketić koji ga je kao mladić igrao i u onoj famoznoj zabranjenoj predstavi 1969. godine.
Nedavno mi je Janketić rekao da je u karijeri imao stotinu uloga, a od njih je jednu, možda dvije odigrao dobro. Ja, naravno, smatram da još nisam odigrao nijednu dobru ulogu, ali sam tu i tamo osjetio trenutke istine.
Diskriminacija postoji jer si ljudi ne mogu priznati da smo svi manjkavi, bila ta manjkavost psihička ili fizička, vidljiva ili ne
::Ipak, sa samo 26 godina iza sebe imate velik broj filmskih i kazališnih uloga. Je li mladom glumcu u Srbiji lako dobiti posao?
U našem kazalištu svakih desetak godina dogodi se smjena generacija, a onima koji dolaze u međuvremenu jako se teško probiti. Rekao bih da sam u tom smislu iznimka. Jako mi je pomogao angažman u filmu “Montevideo, Bog te video” Dragana Bjelogrlića, ali mislim da je presudila Božja volja. Čak ponekad mislim da nisam zaslužio toliki uspjeh za koji ljudi kažu da me prati, ali ne vjerujem da je išta u životu slučajno.
::Prvu profesionalnu kazališnu ulogu ostvarili ste u predstavi “Zbogom SFRJ”. Kako je to izgledalo?
Bilo je vrlo burno. Redatelj Kokan Mladenović ima nevjerojatan skup talenata, ali i vrlo isključiv karakter. U pripremi predstave on je beskompromisno vukao naprijed, a ja ga nisam uspijevao pratiti. Mislim da me u startu precijenio jer tada još nisam bio dorastao tako velikoj ulozi. Vjerojatno mi se zato i dogodila ta nesreća na premijeri, nakon koje sam završio u bolnici.
::Možete li nam reći što se dogodilo?
Moj kolega stajao je u velikom portalu koji sam trebao zarotirati, ali kotačići su negdje zapeli i dvometarska konstrukcija počela se rušiti. Uplašio sam se da ću ubiti čovjeka pa sam se naglo podmetnuo pod kulisu koja mi je izudarala cijelo tijelo i ozlijedila gležanj. Poslije su mi doktori rekli da imam sreće što mi nije presjekla tetive jer tada bi šteta bila puno dugoročnija. Iz današnje perspektive, mislim da je to posljedica toga što se kao neiskusan glumac nisam u kratkom zadanom roku uspio nositi s velikom ulogom i velikom količinom teksta.
Tu predstavu zavolio sam tek nakon tridesetog izvođenja, ali publika je jako voli. Mislim da ćemo je igrati u četvrtoj sezoni.
::Često mi se čini da u Hrvatskoj postoji neka čudna opsesija Jugoslavijom. Je li tako i u Srbiji?
Postoji jugonostalgija, ali i neojugofilija ljudi koji u njoj nisu živjeli, ali osjećaju da je prirodno da narodi koji govore istim jezikom i žive na manje-više istom teritoriju budu u nekoj vrsti zajednice. I ja mislim da je to logično, ali naša povijest puna je nelogičnosti. Kao što je i samo zlo nelogično.
::Glumite u seriji “Ravna gora”. Kakva je percepcija tog projekta u javnosti?
Zanimljivo je da mnogo ljudi smatra kako je dobro što se o Drugom svjetskom ratu progovorilo na način na koji se u Srbiji dugo nije govorilo. U našoj filmskoj povijesti vidjeli smo samo partizansku verziju događaja, a sada prvi put gledamo u četničku. Slično se događa i u Rusiji, gdje sam upravo završio snimanje novog filma Nikite Mihalkova. Rusi sad prestaju gledati povijest isključivo iz komunističke perspektive i okreću se pričama bjelogardijaca i drugih koji su se borili za monarhiju. Imali smo vrlo sličnu povijest, a sada se u vrlo sličnom trenutku počinjemo distancirati od vlastite povijesti i nepristrano je sagledavati.
::Može li to dovesti do nacionalne katarze?
Sumnjam da to može učiniti jedan projekt. Rekao bih da naša serija pokazuje da postoji spremnost da se o toj temi progovori na drugačiji način. Katarza se mora dogoditi na svim razinama, a povijesti se mora pristupiti ozbiljnije nego dosad.
::Jeste li gledali njemački mini serijal “Naše majke, naši očevi” koji Drugi svjetski rat prikazuje iz pozicije ljudi koji su bili dijelom nacističkog režima?
Nažalost, nisam, ali planiram. Zanima me kako su se postavili prema zamci rehabilitiranja nacizma jer to je nešto što se nikako ne bi smjelo dogoditi. Ako uspoređujemo ta dva fenomena, treba reći da je četništvo postojalo još prije Prvog svjetskog rata. Četnici su nasljednici hajduka koji su se borili protiv turske okupacije na teritoriju Srbije, ali i današnje Hrvatske. Četnički pokret treba sagledati u punom povijesnom kontekstu. Poluinformiranost kakva trenutačno vlada opasnija je od potpune neinformiranosti jer iz poluistina nastaju predrasude.
Foto: PR Foto
::Vratimo se na tekst s kojim gostujete u Zagrebu. Kako je prihvaćen u Srbiji?
Zbog svoje univerzalnosti vjerujem da bi dobro korespondirao u svim zemljama zapadnog svijeta. On govori o nemogućnosti komunikacije koja se događa kad ljudi nisu spremni prihvatiti istinu. “Moj sin samo malo sporije hoda” već u naslovu sadrži laž jer njen sin zapravo uopće ne hoda, ali majka se ne može pomiriti s tom istinom.
::On ujedno govori o širem problemu prihvaćanja manjina.
Diskriminacija postoji jer si ljudi ne mogu priznati da smo svi manjkavi. Bila naša manjkavost fizička ili psihička, vidljiva ili nedivljiva, samim time što imamo različite darove, imamo i različite hendikepe. A različiti hendikepi proizvode različite nove darove. Ruski arhimandrit Tihon Ševkunov u svojoj je knjizi “Nesveti a sveti” objavio jednostavnu misao: Svi ćemo u nekom trenutku ponovno postati prah i pepeto, bilo za pet, petnaest ili pedeset godina.
Da bi čovjek prihvatio tu istinu, on mora odgovoriti na duboko religiozno pitanje svog života. Mnogi ljudi prožive čitav život trudeći se pobjeći od tog pitanja. I tu se rađaju neuroze, mržnja, zločini. U bježanju od strašne istine koja jednom kad se s njom suočimo nije tako strašna.
