Pred sam Božić, ljeta gospodnjeg 1916., u Aninu ulicu u Varaždinu stigla je crno-bijela razglednica izdaleka. Milostiva gospoja Natalija Sertić, pričali su poslije, umalo što nije izgubila svijest. “Zapovjedništvo III. bataljuna 25. domobranske pukovnije”, stajalo je u zaglavlju, ispisano sitnim rukopisom onog kojemu se nadala i kojega je čekala. “Draga moja mala ženice! Imamo malo vremena da napišemo par riječi s kojima možemo Milostivu lijepo pozdraviti. Možemo javiti da smo živi i zdravi što i Milostivi želimo od Boga i srca svoga. Dobro nam ide jer sada gradimo kuće pa smo malo u poslu. Drugo nema novoga nego Milostivu lijepo pozdravljamo i ljubimo ruke, zbogom”, napisao je krasopisom satnik Stjepan Sertić, oniži čovjek uredno podrezanog brka i brižljivo začešljane kose, vojnik od formata kao što je bilo i vidljivo s fotografije na poleđini malene razglednice. Namah je Natalija svoje pero namočila u tintarnicu pa mu otpisala: “Mila moja ljubljena dušice! Prije podne baš sad primila sam Tvoj slatki listek. Kako, kako sam ti zahvalna na njemu! Ne mogu opisat! Baš sam užasno žalostna u jutro bila pak mi je zato tvoj slatki listek baš u pravi čas došao. Zato u duhu, u brzini, skušuje ljubljene rukice i celoga svojega dobrog mužeka njegova navjek vjerna mala žena”, sročila je Natalija Sertić na kartu na čiji je rub još, drhtavom rukom, dodala i ovo: “Na list ću odmah odgovorit da još danas otide”, pa ga odaslala na Bojnu poštu 68, Galicija. Sam Bog zna kada ga je primio, ali se pouzdano zna da ga jest primio jer joj je otpisao, opet i opet. Jer, putovala su pisma s bespuća istočnog bojišta, tamo negdje iza Karpata i natrag.
Pančić za trajno obilježavanje
Gotovo stoljeće kasnije, deseci razglednica koje je satnik Sertić ispisao svojoj ženi ostali su sačuvani u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, ali i duboko skriveni od očiju javnosti, koja malo ili premalo zna o životu i smrti u Galiciji, najvećoj klaonici hrvatskih vojnika tijekom Prvog svjetskog rata. Ondje je pohranjeno i više od dvije tisuće fotografija, što svjedoče kako su živjeli i kako su umirali naši domobrani, topovsko meso koje će diljem istočne fronte ratovati u slavu Habsburške Monarhije.
Točan broj Hrvata koji su svoje kosti ostavili u Galiciji možda se nikada neće znati, no spominje se i do 40 tisuća duša. Zna li se da je ondje ratovalo njih 80 tisuća, tada je jasno da se svaki drugi vojnik nikada nije vratio kući. Grobovi su im razasuti diljem istočnog bojišta pa je to važnije znati, jer je dosad bilo gotovo posve nepoznato, da ukrajinsko selo Hlebivka krije jedino sačuvano groblje hrvatskih vojnika u Ukrajini. Selo koje broji jedva tisuću duša i danas čuva spomen na njihovu žrtvu, a priča o Hrvatima, koji su kod žitelja ostavili neizbrisiv trag, ovdje se prenosi s koljena na koljeno.
Groblje hrvatskih domobrana nalazi se u neposrednoj blizini grkokatoličke crkve, sa zaraslih i neobilježenih, ali vidljivih 30-ak humaka, vječnim počivalištem pripadnika 25. zagrebačke i 26. karlovačke domobranske pukovnije, čije je zapovjedništvo živjelo i ratovalo upravo u ovom selu. Samo sedamdesetak metara dalje od groblja postoji i spomenik hrvatskim vojnicima, a lokalno stanovništvo svoju im je zahvalnost pokazalo pa i ulazna vrata deset metara visoka i široka, s natpisom “U slavu poginulih pripadnika 25. i 26. domobranske pukovnije - za kralja i domovinu, Bog i hrvati, 1916.-1917.” postavilo na ulazna vrata svog novog groblja. U neposrednoj blizini nalaze i dva dobro očuvana bunkera, podignuta na samoj liniji fronte prema ruskim snagama, a nešto poviše na brdu uzdiže se kapelica koju su 1916. sagradili hrvatski vojnici: izgorjela je 70-ih godina, ali su je stanovnici obnovili. Otprije nekoliko mjeseci duše naših poginulih vojnika neće ležati tek na brizi i savjesti mještana Hlebivke.
(Foto: Hrvatski državni arhiv u Zagrebu)
– Nastojat ćemo urediti i makar simbolično obilježiti ovo groblje, u znak zahvale i u spomen tim davno izginulim ljudima – otkriva dr. sc. Ivica Pančić, pomoćnik pročelnika zagrebačkog Ureda za zdravstvo, planove grada ususret obilježavanju stotine godina od početka Prvog svjetskog rata. Uime grada Zagreba, posljednjih dana užurbano prikuplja sredstva za obnovu groblja i spomenika, ali i povijesnu građu za kojom traga po arhivima nekoliko europskih metropola slažući kockicu po kockicu mozaika koji će pomoći rasvijetliti ovaj gotovo zaboravljeni dio hrvatske povijesti. Usput, delegacija grada predstavljala je prvu hrvatsku instituciju koja je, proteklog ljeta, nakon gotovo stotinu godina, službeno posjetila taj povijesni lokalitet.
Što nam to govore danas požutjele fotografije i zapisi iz državnog arhiva za kojima Ivica Pančić neumorno traga? Govore da se u Galiciji, kao nigdje drugdje, ratovalo i umiralo.
Dnevnik pukovnika Stjepana Delića, zapovjednika Karlovačke, Zagrebačke, kasnije i Osječke domobranske pukovnije, otkriva ratni put ovih postrojbi koje se 1915. povlače s balkanskog ratišta i stižu u Bukovinu, dok dio vojnika nastanjuje Hlebivku. Pukovnik piše i o krvavom ljetu 1916. kada je ruski general Aleksej Brusilov krenuo u snažnu ofenzivu kojom je prisilio austrijske i njemačke snage na povlačenje, kada su hrvatski domobrani pokazali zašto je 42. divizija, u čijem su sastavu ratovali, nosila epitet “vražja”. Ne zato što je u njima bilo išta demonsko – već zbog iznimne hrabrosti, za što su ih pohvalili njemački i austrijski zapovjednici pa ih je i car Karlo za obilaska bojišta posebno pohvalio za herojstvo. Većina ih je izginula 1916., otkad datitraju i humci na groblju hrvatskih vojnika u Hlebivki, a preživjeli su se povukli na rezervne položaje kod Stanislawa, gdje su ostali do 1917. i protunapada Centralnih sila kojim su Rusi potisnuti. Prema dokumentima pronađenim u arhivima, ispostavlja se da se u predahu između bitaka, u bijegu od ratnog ludila, i dobro zabavljalo. Evo kako to zvuči iz pera satnika Sertića na još jednoj razglednici koju je, skupa s fotografijom svoje dvojice suboraca, odaslao svojoj Nataliji u Zagorje: “Draga moja mala ženice! Šaljem ti fotografiju tri ‘junaka iz starih dana’, samo što smo sada dobili kacigu na glavu da si barem nju očuvamo. Nije niti tako teška kako izgleda. Ovako opremljeni išli smo 27/VIII na navalu, te je za topničku vatru jako dobra protiv šrapnelskih kuglica ili odlomaka od granate. Ne znam kaj buš rekla, kak tvoj mali mužek ima tak veliki lonac na glavi. Ne mene jako ismjehavati! Veliku pusicu šalje ti tvoj jako ratoborni mužek”. Vrijeme između bitaka, sudeći po fotografijama, vojaci su kratili glupiranjem, ironiziranjem samih sebe u vrtlogu rata, fotografirali se jašući metle ili objektivu okrećući gole stražnjice okružene licima prekrivenim plinskim maskama.
U Hlebivki se, nerijetko, i voljelo. “Ovaj je vojnik uzeo za ženu jednu iz Hlebivke, Galicijanku. On je dalje ratovao, ona ostala kod kuće. Vojnik je ostao živ”, piše na poleđini fotografije koja prikazuje bezimenog domobrana koji u rukama drži nešto poput bračnog testamenta ispisanog slovima “Na uspomenu sretnom braku”. Nisu svi, međutim, imali posve ozbiljne namjere.
– I danas su ostale priče o vrlo lijepom odnosu hrvatskih vojnika s mještankama, sličnih mentaliteta, kao i priča o ratnoj djeci koja se ipak tako rado ne prepričava. Hrvati pritom nisu ništa drukčiji od drugih vojnika – tumači dr. Pančić, pa potom govori kako su tim krajem prolazile brojne vojske s osjećajem superiornosti prema lokalnom stanovništvu, ne i Hrvati. Oni su se, pak, na sve načine brinuli o domorocima gradeći u selu prve zidane bunare (na jednom od njih uklesan je natpis “Kraljičin zdenac”) iz koji vodu nije crpila samo vojska već i žitelji, a višak hrane svakodnevno su dijelili s djecom, koja su bosonoga stajala u dugim redovima pokraj kazana. Sjedinjeni u vrtlogu rata, jedni su pokapali druge, oni preživjeli su čekali mir.
Popisi u Krakovu i Budimpešti
“Draga moja mala ženice! Dobil sam dvije tvoje karte. Ovdje ti šaljem sliku moga doma u Chlebowki. Živ sam, samo vjetri veliki pušu i jako mi je zima”, piše satnik Sertić 1917., sada već posve iscrpljen ratnim razaranjima. Jedan je od rijetkih znanih hrvatskih junaka, no što je s tisućama neznanih, bezimenih? – U državnom arhivu postoje tek fragmentarni podaci o pripadnicima 25. domobranske pukovnije, stoga smo se za pomoć pri pronalaženju mogućih popisa imena obratili Beču i Budimpešti. Iz Beča smo dobili odgovor da bi se traženi podaci mogli pronaći u Krakovu, ali nestrpljivo čekamo i odgovor iz Budimpešte budući da većina naših povjesničara smatra da bismo imena mogli pronaći upravo ondje. Cilj nam je pregledati njihov vojni i državni arhiv. To je proces, opsežno istraživanje, vidjet ćemo kamo će nas odvesti. To je kao traženje igle u plastu sijena, male su šanse, ali mislim da je vrijedno truda, pretpostavljam da se tražeći popisi imena može pronaći čitav niz stvari koje mogu biti interesantne za povjesničare. I, najvažnije, tada bismo na spomen-ploču koju namjeravamo postaviti u Hlebivki mogli ispisati i imena hrvatskih junaka – kaže Ivica Pančić, kojeg nemalo začuđuje, kako kaže, prilična nezainteresiranost javnosti, ali ponajviše političkih struktura u Hrvatskoj za obilježavanje ovoga događaja koji će, od lipnja na dalje, biti tema svih tema u cijelom svijetu. Nada se na ljeto, na obnovljenom groblju u Hlebivki, vidjeti i cjelokupni hrvatski držani vrh.
– Mi se radije suočavamo s ideološkim podjelama iz prošlosti, a sve što iskače iz konteksta ustaše – partizani za političke strukture je prilično nezanimljivo. A u ovoj priči jasne podjele nema zato što su se i Tito i Kvaternik i mnogi drugi borili na istoj strani i što tada o hrvatskoj državnosti bilo malo riječi. To su činjenice, ali to ništa ne mijenja na stvarnosti da je taj rat uistinu presudno utjecao na povijest Europe, samim tim i Hrvatske. Treba što više iz njega naučiti, da se nikad ništa slično ne ponovi – poručuje. Istodobno, Ukrajina je iznimno zainteresirana za obnovu groblja hrvatskih vojnika, štoviše, spremna ga je uvrstiti u mrežu vojnih turističkih putova pa i u zaštićene spomenike kulture, na taj način vraćajući svojevrsni dug Hrvatima za sve što su za njih učinili njihovi preci. Čeka se još samo da Hrvatska Hrvatima vrati dug.
>> Dinko Šokčević u Beču o 1914. i Hrvatima u Mađarskoj
Vječna slava našim domobranima, ,žalosno je što smo vodili tuđe ratove, što nismo imali vođe koje bi vodile naše ratove.