Nakon Sabonisa i Marčulionisa, Šarunas Jasikevičius (35) treći je najveći igrač kojeg je Litva ikad imala. Šaras je gostovao u Zagrebu igrajući za svoj Panathinaikos, a i u Areni energični Litavac ponašao se kao general na parketu. Stalno je nešto naređivao suigračima.
– Težak je trenerski posao, uzima previše. No tko zna, možda sam ja osoba koja će i nakon igračke karijere imati potrebu da stalno bude u centru pozornosti, u nervozi i napetosti.
Prošle sezone trenirao ga je hrvatski stručnjak Neven Spahija. Čini se da se nisu našli na istoj valnoj duljini.
– Iskreno, s njim nisam imao dobro iskustvo. U siječnju me doveo u svoj Fenerbahçe pa sam mislio da treba igrača mojih karakteristika i da će me puno više koristiti. Znam ga dugo, i to osobno, imamo dobar odnos, no ja sam očekivao veću ulogu.
U Feneru je bio suigrač s Rokom Ukićem i Markom Tomasom.
– S njima sam na dnevnoj bazi najviše razgovarao, posebice s Rokom. I Marko i Roko su vrhunski igrači i vrijeme je da naprave sljedeći korak, da nešto osvoje s klubom ili reprezentacijom.
Kaže da se dobro sjeća četvrtfinala Eurobasketa 2007. kada je favorizirana Litva jedva dobila naše.
– Sjećam se vrlo jake momčadi dobro vođene rukom trenera Repeše. Uvijek poštujem hrvatsku reprezentaciju jer to su igrači iz domovine mog najvećeg igračkog idola Dražena Petrovića.
Kako to da vam Sabonis nije bio veći uzor od Dražena?
– Obojica su bili moji idoli, no Sabonis je bio toliko visok da ga nisam mogao kopirati. Dražena sam jako volio, ali istovremeno i mrzio jer je uvijek dobro igrao protiv Žalgirisa, kluba iz mog grada. Kada sam igrao za Olimpiju, od Zdovca sam tražio da mi nabavi kazete s Draženovim nastupima u moćnoj reprezentaciji bivše SFRJ.
Sagadin me gazio, ali i stvorio
Među zmajčeke u Ljubljanu doveo ga je Zmago Sagadin.
– Odlučio sam otići u Sloveniju jer su mi govorili da je on najbolji trener za mlade igrače. On je bio vrlo žestok prema mladima, posebno prema razigravačima, ali je on i najbolja stvar koja mi se dogodila.
Na kraju te sezone dobio je poziv od Barcelone. Zmago se nije protivio.
– Kad je čuo da me hoće Barca i da mi nude još i dobar novac, rekao je: "Ti moraš ići". Bilo je to lijepo od njega i hvala mu na tome. Barcelona je i dan danas moja najveća ljubav.
Šaras je od Zmagina vremena pa do sada doktorirao igru dva na dva.
– Iako sam puno proučavao kako suparnici brane tu vrstu napada, "pick and roll" meni je došao prirodno. To sam dobio odozgo. Bog ti nešto da, ali ti i nešto uzme kao što je meni uzeo brzinu.
Nedostatne fizikalije stajale su ga dojmljivije karijere u NBA ligi. No tamo nije dobio pravu priliku.
– Odabrao sam pogrešno, nisam trebao ići u Indianu. Da sam birao iz NBA lige, Pacerse ne bih izabrao jer bih puno više znao o treneru, igračima, karakterima, njihovu sustavu igre. Nažalost, ja to iz Europe nisam mogao znati premda sam mjesec dana istraživao, ali očito nisam došao do dovoljno dobrih informacija. A kada jednom zaglibiš u sredini koja ti ne odgovara, ne možeš se izvući olako jer, ako zatražiš razmjenu, oni te miču tamo gdje njima paše, a ne gdje bi ti htio.
Za razliku od njega, njegov bivši suigrač Nikola Vujčić nije se otisnuo preko Atlantika. Ni on nije imao tražene fizikalije po kriterijima NBA.
– On je bolja osoba nego igrač, a igrač je bio fenomenalan. On je bio razigravač s pozicije centra. Uživao sam igrati "pick" s njim. On bi se sjajno otvarao, ali bi te i pronašao s loptom.
Kaže da se 2003. nije htio seliti iz Barcelone u Tel Aviv, ali je morao.
– Nisam ja htio mijenjati klub, no nakon što sam 2003. s Barcelonom osvojio trostruku krunu, trener Pešić nije me htio zadržati. Htio je neke druge igrače i trudio se da u očima javnosti izgledam loše. Pričao je svašta o meni, govorio da tražim puno novca, a da nije ni pokušao produžiti ugovor sa mnom. Bio sam tada u popriličnoj depresiji pa sam otišao u Makabi.
Najljepše godine u Makabiju
A baš je predvodeći ponos Izraela doživio svoje igračke vrhunce.
– Na kraju se ispostavilo da su to bile dvije moje najuspješnije godine u karijeri. Zanimljivo je to kako život funkcionira.
Zamolili smo ga da nam usporedi ta tri megasastava s kojima je osvajao europske krune.
– Kad sam bio u Barceloni, puno je novca bilo utrošeno na Bodirogu i Fučku, a ja sam morao sjesti na kraj klupe jer nisam bio tip igrača kakvog Pešić voli. Bodiroga je tada bio najbolji košarkaš u Europi, a Fučka je donosio veliko iskustvo i kvalitetu. Makabi je niotkuda postao najbolji sastav u Europi u posljednjih 20 godina. Donijeli su dobre odluke, sklopili pravu momčad i odjednom smo imali nešto posebno. Bile su to dvije najbolje godine u mom životu.
Šaras je u sedam godina četiri puta bio klupski prvak Europe, a usput je 2003. odveo Litvu do naslova na Eurobasketu u Švedskoj. Posljednju krunu osvojio je s klubom za koji igra i sada, s Panathinaikosom.
– Te 2009. bili ušli smo loše u sezonu, no trener Obradović stvorio je šampionsku igru. Nevjerojatno je koliko on pozornosti na treninzima posvećuje detaljima što mu i donosi trofeje. Velike se utakmice dobivaju baš na detaljima.
Ne vjerujte portalu kosarka.hr. Pitate se zašto?http://www.facebook.com/pages/Kosarkahr-Portal-cenzure-neobjektivnosti-i-podanika-Danka-Radica/240484502670953?sk=info