Sve više volim ovaj svijet. Zapravo, tako je jednostavno nepravedan da ne možeš ništa drugo do voljeti ga bezrezervno. Ljubav je uvijek jednostavnija varijanta povraćanja. A želudac mi se okrenuo zbog dvije vijesti. U onoj prvoj doznajem kako je Forbes objavio da je u proteklih godinu dana, dakle u vrijeme krize, broj milijardera na ovom svijetu skočio sa 1011 na 1210. Pazite, riječ je o 200 novih milijardera u 365 dana. Koliko je onda promovirano i milijunaša?
Ono što Forbes ne donosi i što nigdje nećemo pročitati jest broj žrtava tih krvopija, a ono što moramo čitati između redova jest da je gospodarska kriza umjetno proizvedeno stanje dodatne financijske agresije bogatih i gole otimačine od srednjeg sloja. U svijetu koji se sprema nastupiti bit će samo bogati na jednoj i kontejnerski konzumenti na drugoj strani. Jebiga, do kuda smo došli, više ti ni članstvo u HDZ-u nije jamstvo da nećeš morati kopati po kantama za smeće. Jednog dana. Ma uskoro.
Onda sam pročitao i drugu vijest koja kaže da danas u svijetu ima oko 13 milijuna robova, premda stručnjaci tvrde kako je brojka od 30 milijuna bliža istini. Uz to, robovi prije 200 godina vrijedili su 40 tisuća dolara, dok danas vrijede 90 dolara. E, tu sam stvarno popizdio. Robovi u slobodnom demokratskom, neoliberalnom kapitalističkom društvu, robovi u vrijeme televizije i interneta, blocbustera, u vrijeme slobodnog kolanja ideja i kapitala, jednakosti, bratstva i gotovo jedinstva. Robovi u Hrvatskoj? Naizgled nespojivo i nemoguće, ali kad se čovjek malo bolje zamisli i okrene oko sebe, ropstvo je najtočniji termin naše društvene stratifikacije.
Padoše mi na pamet moji prijatelji. Gajba koji je nedavno ostao bez posla, Glava koji je ispodizao kredite da bi vraćao kredite, Žnora koji je okovan poviješću i ja koji će uskoro u kredite, kojem prijeti otkaz, kojeg stalno jebu oni okovani poviješću. Nisam morao ići daleko da bih našao onih 30 milijuna nesretnika čija je vrijednost procijenjena na 90 dolara po komadu. U odnosu potpune šizofrenije i materijalnog proždiranja svake iole smislene situacije duha, u poziciji kada se religijski koncept zasniva na škrabici, a ne na oltaru i kad crkve postaju prodajni saloni nazovivjere čovjeku još samo nada, da će sve ovo jednog dana otići u tri lijepe materine, budi vjeru u bolje sutra.
Samog sam sebe iznenadio što nisam pao u neku preveliku melankoliju zbog svega toga. Bio sam više ljutit. Možda i zbog ovih ljutitih građana koji tjednima već šetaju ulicama. Možda sam u tome prepoznao iskru odlučnosti koja će reći :“Dobro – prigradska linija, 20 ste nam godina otimali ulicu po ulicu i sad je dosta. Odlučili smo ponovno zauzeti grad.” Ili je sve to ipak bila moja lagana euforija. Kaj ja znam...
Onda me nazvao Glava: Ej, čuo sam da su klinci u Karlovcu vikali kako će rušiti ovu vlast, ali i svaku sljedeću ako ne bude dobra. Napokon da je netko s mudima rekao ono što smo svi trebali vikati prije 20 godina. Asfalt, ulica preuzima inicijativu, nasmijao sam se. Neki će reći da to nije dobro. To, da ulica vlada. Kaj god, mislio sam, jedino ulica može skinuti uličarke i uličare. Klinci su to shvatili i lome ih komad po komad. Kompromisa više ne može biti. Djeca će pojesti ovu revoluciju.
