Hrvatski filmski redatelj Zoran Tadić rođen je u Livnu, 2. rujna 1941. Kao najstariji od trojice sinova trgovca Tadije Tadića. U Zagreb su došli 1943. I otvorili radnju. Nakon rata, komunisti su radnju u Hainzelovoj ulici nacionalizirali.
Odrastao je u Tuškanovoj ulici, a stotinjak metara od kina “Mosor” u Zvonimirovoj u koje je tijekom mladosti svakodnevno odlazio. Osim filma, opsesija mu je bio odlazak na Dinamov stadion gdje je prvi put 1948. godine gledao utakmicu.
- Mojoj generaciji film je bio dio svakodnevnice, možda i zato što nam nije preostalo puno drugih stvari. Bilo je normalno da smo u kinu Mosor gledali svaki novi film koji se prikazivao, a one važnije i nekoliko puta. Redovito smo se švercali, što je ponekad završilo i primljenom pljuskom koju bi nam udijelio kartodrapac. Ali bio je to sjajan period za filmofile jer su se nešto prije razišli Tito i Staljin. Došlo je do približavanja s Amerikom, odakle su počeli stizati svi filmovi koji se nisu vrtjeli od uspostave NDH, a poslije i partizanske vlasti. Bila je tu i hrpa odličnih vesterna zbog koje nismo izlazili iz kina - pričao je Tadić.
Filmom se počeo baviti kao kritičar i publicist 1961. Bio je zamjenik glavnog urednika Studentskog lista Marina Kuzmića. Surađivao je i u Poletu. Budući da nije postojala Akademija za film, upisao je komparativnu književnost i filozofiju.
U međuvremenu je kao filmski kritičar počeo je surađivati i s Televizijom, a prvi put je nastupio oko 1964. u emisiji koju je uređivao Vlado Gotovac. Zatim je bio asistent, pomoćnik redatelja i koscenarist. Od 1968. počeo je samostalno režirati. 1981. u okviru filmske emisije urednik Nenad Pata dao je Tadiću i ekipi skroman budžet i 16-mm kameru da snime demonstracijski film, a Tadić je u Trnju snimio crno-bijeli triler temeljen na kratkoj priči Pavla Pavličića "Dobri duh Zagreba".
Ukupno je režirao deset kratkometražnih filmova: "Hitch ... Hitch ... Hitchcock!" (1968.), "Amerikanka" (1970.), "Poštar s kamenjara" (1971.), "Druge", "Kazivanje Ivice Štefanca, mlinara" (1973.), "Pletenice", "Dernek", "Zemlja" (1975.), "Preporuča se za realizaciju" (1978.) i "Kašinska 6" (1981.), te šezdesetak televizijskih, dokumentarnih i igranih filmova.
Filmom "Ritam zločina" (1981.) debitirao je kao redatelj dugometražnoga igranog filma. Fantastični triler, prema scenariju Pavla Pavličića, nagrađen je u Portu. Snimao je trilere usredotočene na manju grupu likova: "Treći ključ" (1983.), "San o ruži" (1986.), "Osuđeni" (1987.), "Čovjek koji je volio sprovode" (1989.) "Orao" (1989.) i “Treća žena” (1997.).
Surađivao sa stalnom ekipom - od scenarista pisca Pavla Pavličića do Gorana Trbuljaka i glumca Fabijana Šovagovića.
Objavio je knjigu kolumni “Sto godina filma i nogometa”, a riječ je o kolumnama objavljenima od kraja 60-ih do 1995. Prvi dio posvećen je Dinamu, a u nastavku je sve hrvatske redatelje,osim Kreše Golika i Branka Bauera, prikazao je kao neznalice.
Tadić je bio predavač na Akademiji dramske umjetnosti, Odjel filmske režije, na kojoj je radio redoviti profesor. Nagrađivan je u zemlji i inozemstvu.
Film "Drvo života" , prema scenariju Tomislava Jageca., nije završio. Bolest je bila brža. Umro je u Zagrebu, 9. rujna 2007. Njegovi potimci su sin Tadija i kći Tena.
