Rođen je 27. svibnja 1920. u dvorcu u Bedekovčini kod Krapine. Potomak je stare hrvatske plemićke obitelji Dobrinović koja je iz Bosne u 15. stoljeću pobjegla pred Turcima. Najprije su živjeli u Vranjicu kod Splita, zbog čega su prezimenu dodali Vranjican.
Nakon toga su otišli na Hvar, a potom u Rijeku, Senj, Severin na Kupi. Prezime su mađarizirali u Vranyczany. Jedan od Vranyczanyja bio je ministar financija u vrijeme bana Josipa Jelačića. Potkraj 19. stoljeća obitelj je kupila nekoliko dvoraca u Hrvatskom zagorju. Janko je djetinjstvo proveo u Bedekovčini. Dvije godine, 1937. i 1938. proveo je u Bruxellesu gdje je učio francuski, a zauzvrat je svoje vršnjake podučavao tenisu.
Tijekom Drugog svjetskog rata bio je kao domobran poslan u elitnu časničku školu u Stockerau u Njemačkoj. Nakon povratka trebao je ići u ustašku vojnicu. Kako to nije htio, general Ante Vokić ga je uzeo za svog ađutanta. Bio je svjedok puča Lorković-Vokić u kolovozu 1944. protiv Pavelića. Kada se vratio s odmora 1. rujna 1944. zatekao je blijeda lica. Puč je otkriven a Vokić i drugi uhićeni.
Krajem Drugog svjetskog rata odlazi u Italiju. Diplomirao je u Vatikanu komunikacije. Komunističke vlasti su im konfiscirale svu obiteljsku imovinu. 1948. stigao je u Bruxelles. Čekao je odlazak u Sjedinjene Države gdje ga je trebao posiniti jedan bogati prijatelj obitelji.
Kako je njegov sponzor dok je čekao „papire“ umro, zaposlio se u austrijskom turističkom uredu. 1952. je promijenio posao, uvozio je hmelj za belgijske pivovare.
Dvije godine je proveo u francuskom Dijonu. Kao privatni poduzetnik radio je do 1968. Tada se vratio u austrijsko turstičko predstavništvo kao generalni direktor.
Uoči demokratskih promjena 1990. zajedno s drugim hrvatskim plemićima uputio je javno pismo u kojem su se novim vlastima stavili na raspolaganje.
Bio je kod kardinala Kuharića. Upitao ga je za savjet koga podržati. Rekao mu je: „ Zašto ne Tuđmana, za neko vrijeme“.
Preko Šarinića je došao do Tuđmana. Postao je ministar turizma u prvoj hrvatskoj vladi. Potom se vratio u Bruxelles. Lobirao je za hrvatske interese koristeći se svojim vezama i poznanstvima. U listopadu 1991. postao je ravnatelj Hrvatskog ureda za veze s EZ-om i NATO-om. „Nismo još ni bili priznati kad sam počeo zastupati Hrvatsku u Bruxellesu, pa sam, prije no što sam mogao biti veleposlanik, bio ravnatelj Hrvatskog kontaktnog ureda za Belgiju i Europsku zajednicu, rekao je.
Tuđmanu je prenosio poruke iz NATO-a i Bruxellesa. Često je s njima razgovarao. Kaže da ga je uvažavao kao sugovornika, mogao mu je za razliku od mnogih sve reći, ali nije ga uvijek slušao. Negira mogućnost dogovora Tuđmana i Miloševića o bilo kojem pitanju. „Dogovor između njih dvojice bio je nemoguć, jer se njihov odnos svodio na to tko će koga nadmudriti“, rekao je.[PHOTOS]
Jednom mu je poručio da ga više ne gnjavi Kopenhaškim kriterijima. „To neka rade oni poslije mene“, kazao je pretpostavljajući da je pritom mislio „na Račana kojega je jako cijenio i o njemu nikada privatno nije rekao ništa loše“.
Poslije je, nakon promjene vlasti 2000. savjetovao Račana, kako nastupati prema EU i NATO-u. Nakon njega je došao Sanader.
Krajem devedesetih bio je šef Zoranu Milanoviću, kasnijem hrvatskom premijeru kad je bio u hrvatskoj misiji pri NATO-u.
Zbog visokih godina je odavno u mirovini. I početkom svojih devedesetih vozio je automobil u Bruxellesu. „Janko, s tobom je tako ugodno razgovarati, nikada od mene ništa ne tražiš za sebe“, rekao mu je jednom prigodom Tuđman.
Iza sebe ima dva braka. U prvom je bio oženjen s plemkinjom iz Belgije, s kojom ima sina Marka, koji ima draguljarnicu u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića. Razišli su se ali ostali u dobrim odnosima. U drugom braku je od 1978. s Austrijankom Evom.
Upoznali su se tijekom jednog turističkog sajma gdje je radila u uredu grada Salsburga.
Njegova sestra, barunica Ana Marija, pokopana je u obiteljskoj grobnici, u mirogojskim arkadama. Živjela je u Johanessburgu sa svojih šestero djece. To joj je bila posljednja želja. Janko živi u Bruxellesu u manjoj vili ispunjenoj portretima svojih obiteljskih prethodnika.
