Hrvatski tenisač Ivan Ljubičić rođen je u Banjoj Luci, 19. ožujka 1979. godine kao drugo dijete u obitelji oca Marka i majke Hazire. Ima tri godine starijeg brata Vladana. Otac Marko želio je da mu se sinovi bave sportom,a pa je 1988. godine Vladan počeo trenirati nogomet, a devetogodišnji Ivan tenis.
Prve korake u tenisu Ivan je napravio u banjolučkom klubu "Mladen Stojanović" pod paskom prvih trenera Vojina Sukala i Fahreta Bahtijarevića. Brzo je učio i napredovao, pa je i prvi naslov stigao u rodnom gradu. Ivan je osvojio turnir tenisača do 12 godina iako je zbog zanoktice morao držati reket s četiri prsta. Prvi pehar osvojen je 1990. godine u Prijedoru, na prvenstvu BiH. Prvi rezultat međunarodnog karaktera ostvaren je u Beogradu, Ivan je postao pobjednik "Rucanor Cupa". Tu prvu zaradu od 1500 ondašnjih DEM potrošio je na zlatni lančić.
U vrijeme Ivanovih prvih uspjeha, u Bosni se već osjetio miris rata. Kad se i zapucalo obitelj Ljubičić je, u svibnju 1992. godine morala napustiti Banju Luku. Ivan se s majkom i bratom našao u autobusu, koji je samo žene i djecu vozio u zračnu luku, gdje je čekao zrakoplov za Beograd. Iz Beograda su preko Mađarske krenuli prema Sloveniji. Kako autobus nije mogao ući u Sloveniju, majka i dva sina granicu su prešli pješice i potom se ukrcali u drugi autobus za Ljubljanu. Ljubičići su završili u Opatiji, u hotelu "Astoria", zajedno s ostalim prognanicima. Ivan se nije žalio, nedostajao mu je jedino otac koji je morao ostati u Banjoj Luci. Tenis tada nije bio prioritet, Ivan je trenirao samo povremeno, uz trenera Branka Piculu.
Nakon šest teških mjeseci razdvojenosti obitelj se u studenom 1992. konačno našla na okupu. Iz Opatije su se preselili opet u Rijeku. U travnju 1993. godine Ivan je prihvatio poziv Carla Brucciera, predsjednika talijanskog kluba "Le Pleiadi" u Montcalieriju pored Torina. Tamo je proveo skoro tri godine za koje danas kaže da su bile ključne za njegovo odrastanje kao čovjeka i igrača.
Trener mu je bio Mirza Hrnjadović s kojim je zajedno i došao u Italiju, a s njim je radio i Andrea Taragni. Ubrzo postaje prvak Hrvatske u konkurenciji do 16 godina i to upravo u Rijeci 1995. godine. Iste godine u "susjedstvu" osvaja prve ATP bodove na - Istarskoj Rivijeri. Kao prvi igrač juniorske reprezentacije Hrvatske osvaja Winter Cup (Europsko dvoransko prvenstvo do 16 godina), a zatim u paru sa Željkom Krajanom osvaja neslužbeno svjetsko prvenstvo do 16. godine - "Orange Bowl". U hrvatskom finalu porazili su par Kutanjac-Ančić.
Godine 1996. obitelj iz Rijeke seli u Zagreb, a Ivan postaje član "Mladosti". U proljeće 1997. godine počeo je raditi s Riccardom Piattijem. Nakon predaje u četvrtfinalu juniorskog Roland Garrosa zbog bolesti, Ivan se vraća u Zagreb i na turniru nagradnoga fonda od sto tisuća dolara, dolazi do - finala. U završnici gubi od Alberta Berasateguija, koji je tada bio 15. igrač svijeta.
Uslijedila je i 1999., prijelomna sezona u Ivanovoj karijeri. Na dva futuresa u Zagrebu Ivan ostvaruje deset pobjeda zaredom. Zahvaljujući Francuzu Nicolasu Escudeu, koji se nije pojavio, Ivan je upao u kvalifikacije tadašnjeg Super 9 turnira (danas Masters Series) i pobijedio Argentinca Callerija i Rusa Čerkasova, probivši se u glavni turnir. U prvom kolu pobijedio je Andrija Medvedeva, a u drugom Jevgenija Kafeljnikova (6:1, 6:2). Koji tjedan dana kasnije Ljubičić postaje prvi tenisač svijeta.
U 2000. godini Ivan je odigrao dva polufinala (Sydney i Bastad), te tri četvrtfinala ATP turnira (Marseille, Kopenhagen i Brighton), ali najvećim uspjehom sezone smatra treće kolo olimpijskog turnira. U Lyonu 2004. godine osvaruje najveći uspjeh u karijeri, osvaja 800.000 dolara vrijedan ATP turnir.
Godine 2004. na Olimpijskom teniskom turniru u Ateni osvojio je brončanu medalju u igri parova zajedno s Mariom Ančićem. Godine 2005. je kao najbolji igrač hrvatske reprezentacije osvojio prvi hrvatski Davis Cup, skupa s Mariom Ančićem, Goranom Ivaniševićem, Ivom Karlovićem i izbornikom Nikolom Pilićem.
Na ATP Entry ljestvici je krajem rujna 2005. bio rankiran kao 15. igrač na svijetu, da bi 2005. godinu završio je među 10 najboljih tenisača svijeta. U 2006. je neko vrijeme bio drugi igrač na ATP Race listi (odmah iza Federera).
U paru s Mariom Ančićem dobitnik je Državne nagrade za šport "Franjo Bučar" 2004. Najveći uspjeh karijere mu je osvajanje turnira Masters serije 1000 u američkom Indian Wellsu gdje je 2010. godine u finalu pobijedio Andyja Roddicka rezultatom 2:0 u setovima (7:6, 7:6).
Posljednji profesionalni meč u karijeri odigrao je 2012. u Monte Carlu, gdje živi već 15 godina. Nakon toga u potpunosti se posvetio obitelji supruzi Aidi, troipolgodišnjem sinu Leonardu i šestoipolmjesečnoj kćeri Zari.
