Banjalučki biskup Franjo Komarica rođen je 3. veljače 1946. u mjestu Novakovići kod Banje Luke u župi Petričevac, od oca Ive, radnika na željeznici, i majke Ivke, rođene Marić, kućanice.
Odrastao je uz petoro braće i pet sestara. Išao je u Osnovnu oglednu školu Milan Rudman, jednu od samo pet takvih u Bosni i Hercegovini.
Iako su ga intenzivno učili o tome kako Boga nema, a svećenici obmanjuju narod, odlučio je postati svećenik. Od 1961. Godine je u Zagrebu gdje pohađa klasičnu gimnaziju. Bio je smješten u sjemeništu na Šalati. Kasnije je kako je cijeli kolektiv njegove osnovne škole zbog neusjeha u odgajanju mladoga Franje Komarice bio kažnjen od partijskoga komiteta.
Sa Šalate se Komarica nakon dvije godine preselio u Đakovo i tu 1965. maturirao, zajedno s današnjim vrhovnim bosanskim nadbiskupom Vinkom Puljićem.
Odmah je otišao odslužiti 18-mjesečni vojni rok.
Poslali su ga u južnu Srbiju. Po povratku iz vojske 1967. započeo je u Đakovu teološki studij, a nastavio ga u Innsbrucku u razdoblju od 1968. do 1972.
U lipnju te godine zeređen je za svećenika, u crkvi otaca trapista u Banjoj Luci. Zaredio ga je biskup Alfred Pichler.
Potom je otišao u Innsbruck gdje je 1973. Magistrirao i doktorirao liturgiku. Istodobno je studirao glazbu na tamošnjemu Konzervatoriju.
1978. postaje predavač na Vrhovnoj bosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu gdje je do 1986. predavao je liturgiku, liturgijski pastoral, pastoral selilaca i crkveno pjevanje te vodio dva crkvena zbora - bogoslovski i katedralni.
Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 28. listopada 1985. pomoćnim biskupom banjolučkim i naslovnim biskupom biskupije Satafis u Africi. Postao je najmlađim biskupom u Jugoslaviji.
Četiri godine kasnije, 15. svibnja, imenovan je rezidencijalnim biskupom. Papa ga je za biskupa i zaredio na Bogojavljenje, 6. siječnja 1986., u bazilici sv. Petra u Rimu.
Tri i pol godine bio je generalni vikar biskupa Alfreda Pichlera u Banjoj Luci, do njegova umirovljenja 1989. Utemeljio je 1986. biskupijski Caritas, a 1989. župna pastoralna vijeća i banjolučki Institut za teološku znanost. Institut je radio do 1995
U predratnim i ratnim zbivanjima biskup Komarica prošaom je sa svojim vjernicima ovozemaljski pakao. Od 130.000 katolika u svojoj biskupiji malo ij je ostalo.
Zlostavljana su i ubijena od srpskih snaga sedmorica svećenika i jedna redovnica.
Crkve, kapelice, župne kuće i samostani srušeni su ili oštećeni. U progonstvu su dvije trećine vjernika. Neke župe su se posve ugasile. Danas je u biskupiji nešto manje od 40 000 katolika.
U poraću borio se za povratak svih prognanih. Nije skrivao svoju ogorčenost zbog šikaniranja Hrvata i katolika iz njegove biskupije i cijele BiH.
Objavio je knjigu U obrani obespravljenih zbirku i dokumenata Biskupskoga ordinarijata i onoga što je napisao za ratnih zbivanja od 1991. do 1995.
Zauzimanje biskupa Komarice za proglašenje blaženim sina Banjolučke biskupije Ivana Merza jedan je od najvećih njegovih uspjeha. Godine 2003. bolesni papa Ivan Pavao II.
Odazvao se Komaričinu pozivu, pohodio biskupiju i 22. lipnja Ivana Merza proglasio blaženim.
2004. Komarica je bio nominiran za Nobelovu nagradu za mir. Tako je postao prvi građanin BiH koji je nominiran i od Nobelova komiteta prihvaćen kandidat za tu nagradu. Povodom nominacije izdana je njegova knjiga U obrani čovjekova dostojanstva.
Od 2002. do 2006. bio je predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.Za zasluge je 1977. godine dobio nagradu Heinrich-Pesch-Preis, godine 2002. odlikovanje Coudenhove-Kalergi-Stiftung, te 2005. nagradu Franz-Werfel-Menschenrechtspreis.
