Rođen je 14. ožujka 1961. u mjestu Prečno kod Ivanić Grada gdje je završio osnovnu školu. Dvoumio se hoće li biti svećenik ili vojnik. Na kraju se opredjelio za vojsku.
Srednju vojnu školu pohađao je u Sarajevu. Tehničku vojnu akademiju diplomirao je 1986. Na vojnoj službi bio je u Zagrebu.
Na početku Domovinskog rata odmah se priključio Zboru narodne garde u Zagrebu. Želio je otići negdje na bojište. Trebao je ići u Dubrovnik. Već je imao i spremljene osobne stvari. General Imra Agotić, koji je u to vrijeme bio na čelu ZNG-a, tada ga je pitao hoće li ići u Vukovar s obzirom da su se pojačali napadi JNA na taj grad.
Zajedno s Milom Dedaković stigao je potkraj kolovoza 1991. u Vukovar. Dedaković je postao zapovjednik a on njegov zamjenik. Dobili su šifrirana imena: Jastreb i Mladi jastreb. Vukovar je branila 204. brigada ZNG-a. U vrijeme osnivanja imala je 1803 vojnika, a obuhvaća je i Ilok i okolna sela. U prvoj fazi opsade Vukovara Dedaković je zapovjedao tom brigadom.
Kada je početkom listopada raspoređen u Vinkovce, 204. je prešla pod zapovjedništvo Mladog jastreba, Branka Borkovića. Tako je postao posljednji zapovjednik obrane Vukovara.
Nakon pada Vukovara, i Dedaković i Borković došli su u Zagreb. Uhićeni su pod sumnjom da su htjeli rušiti ustavni poredak.
Borković je, kaže, uhićen na prevaru kada je došao na razgovor kod generala Tusa. Držali su ga u zatvoru tri tjedna na Lašćini, dijelu Zagreba. Nitko mu nije rekao zbog čega je pritvoren. Nakon toga je pušten. Državno odvjetništvo je odustalo od optužnice u njegovu slučaju, ali je nastavilo s progonom Dedakovića i skupine HOS-a na čelu s Dobroslavom Paragom.
Potom se pokušao reaktivirati. Dobio je čin brigadira. Tražio je od generala Tusa da ga vrati na bojište. Poslan je u Đakovo gdje je osnovana 124 brigada, imenovan je zapovjednikom te brigade. Kada je došao tamo, netko drugi je bio postavljen za zapovjednika, a on za zamjenika. To nije prihvatio pa se vratio u Zagreb gdje se brinuo za zbrinjavanje pripadnika 204. brigade. Potom je postao načelnik pješaštva Hrvatske vojske. 1996. je u dobi od 35 godina umirovljen.
Od 1994. do 2001. Bio je predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata.
1997. se vratio u rodno mjesto i zajedno sa suprugom Jadrankom, s kojom je u braku od 1989. počeo se baviti poljoprivredom. Najprije je uzgajao svinje, domaće guske, patke i podravske kokoši.
Potom je počeo uzgajati pse, japanske tose, koji su borbeni psi kao tjelesni čuvari. Drži ih kao ljubimce. Na kraju se okrenuo uzgoju konja, hrvatskih posavaca. Predsjednik je Središnjeg saveza uzgajivača konja „Hrvatski posavac“.
Početkom 2012. postao je član Upravnog odbora Fonda hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata s mandatom od četiri godine. Predsjednik je i Nadzornog odbora fonda Velebit. Politički je bio aktivan u Hrvatskoj seljačkoj stranci. Sudjelovao je na parlamentarnim izborima ali nije uspio osvojiti zastupnički mandat. U studenome 2012. postao je predsjednik Autohtone Hrvatske seljačke stranke (A- HSS).
Svake godine najmanje dva puta dođe u Vukovar. 23. rujna kada se obilježava obljetnica osnivanja 204. vukovarske brigade i 18. studenoga kada kao zadnji zapovjednik obrane predvodi Kolonu sjećanja kojom se obilježavaju obljetnica stradanja Vukovara i njegovih građana 1991. godine.
