Nad zgradom od crvene opeke, položene tik uz glavnu ulicu na ulazu u Varaždin, izdiže se dimnjak. Grdosija viša od 70 metara simbolično je središnje mjesto pogona Varteksa. Desetljećima je, kažu, s njega tulilo - oglasio bi se ujutro, za početak posla, za pauzu, za kraj, pa za početak druge smjene... Prodorna sirena parala je zrak i čula se - kunu se lokalni stanovnici - u krugu od 20 kilometara.
Umjesto po crkvama ili po dnevniku u pola osam, seljani iz okolnih mjesta satove su ravnali po dimnjaku. Sirena je bivala sve tiša, a s njom, gotovo usporedno, utihnuli su i strojevi. Utihnuli su i radnici - trenutačno njih 1200 čeka što će biti s njima. Toliko se, naime, otkaza najavljuje.
Gablec skrivećki uz stroj
Varteks je u varaždinskom kraju više od obične tvornice - u najboljim vremenima taj je div proširio svoje poslovanje i izvan tekstila i pređe, a generacije su bile vezane za njega. Vesna Kuščer, inženjerka tekstilne oplemenjivačke tehnologije, sa 22 godine staža, treća je generacija varteksovaca. Obje bake i djeda, mama i tata, tete... Svi su - barem neko vrijeme - radili u toj tvornici. Djed, kaže, nije puno pričao o starim vremenima, ali joj se jedna njegova priča urezala u pamćenje:
- Radnici su dolazili iz okolnih sela. Nisu imali kako, hodali bi i po 15-ak kilometara kroz kukuruzišta, krenuvši na put još po noći. Uz muškarce, preko polja su hodale i žene. Nosile bi gablec, nešto bi zamotale u krpu i dobro skrivale.
Nije bilo pauze, kad bi ih obuzela glad, skutrile bi se uz stroj i skrivećki objedovale. Sve dok 1936. radnicima nije prekipjelo te su organizirali štrajk. Tražili su stanku, veću plaću, ali i kolektivni u govor. I dobili su ga - kaže Vesna. Dobili su i prijevoz, više se po blatu nije gacalo, već - vozilo.
- Sela bi obilazila konjska zaprega s prikolicom, ljudi bi uskakali, a onda se klatarili do tvornice - dodaje Ivanka Ježovita. Isto kao Vesna, ponosno navodi svoju titulu - tekstilni tehničar prelac. U Varteks je došla 1968. i to na praksu.
- Dijete sam sa sela i nikako mi se nije bavilo poljoprivredom. Sve, samo to ne - kaže. Dvojila je - frizerska ili medicinska škola, ali ipak je završila u tekstilnoj. Prvi ulazak u pogon bio je šok.
- Majko moja, gdje sam došla? Zaudara mast za strojeve, buka huči, oštrigana vuna, dijelovi kože... Što ću sad? - rojilo joj se po glavi. Vratila se kad je završila školu, a ista ta mast i ta buka obilježili su joj život. Bilo je to zlatno doba, kaže. - Radilo se jako puno. Šefovi su bili strogi, nije bilo zabušavanja. Ali ni prigovaranja. Disciplina, prava disciplina - kaže Ivanka, a onda se sramežljivo nasmije:
- Počela sam raditi dan nakon vjenčanja. I zapadne me noćna smjena. Pa, kako, kako ću... Pa, prva bračna noć? Pa su me deli popodne. Nakon noćne smjene, radnici bi odlazili kući uz pjesmu i smijeh, sjećaju se.
A kako su žene bile odjevene... U kostime, kapute. Imam i ja jedan, crveni, od velura. Star 18 godina. Kad ga odjenem, svi pitaju je li novi. Nije, ali je naš, Varteksov. Naši štofovi i pređe su kvalitetni - kaže i otvara katalog sa starim uzorcima te ih lagano, nostalgično, dodiruje. Onda zašuti, zagleda se u stranu, odmahne glavom i nastavi, vrativši se u bolju prošlost.
- Znate kako se kod nas govorilo? Taj gradi kuću, sigurno je varteksovac. Onaj je kupio novi auto, fićeka... Da, radi u Varteksu. Nisu plaće bile visoke, nisu, ali su bile dostatne za pristojan život. I redovite - kaže te dodaje: - Nije Varteks samo sebe gradio. Naselja, zdravstvena stanica - kaže te pokazuje rukom prema gradu: - To smo financirali iz plaća. Pa, cijela sela gdje su izniknule nove kuće: Trnovec, Kučan...
Suze po cipelama
Sjećaju se dana kad su kapaciteti gotovo pucali: tone i tone pređe, tisuće metara tkanine, 12 tisuća zaposlenih. Bilo je to u sedamdesetima/osamdesetima. A onda je došlo usporavanje. Izgubljena su tržišta: šilo se za vojsku bivšeg SSSR-a, bivše Jugoslavije, za željeznicu... Došla je jeftina roba s istoka. Nju inače, stari varteksovci, izbjegavaju. Strojevi su radili sve sporije, više se nije radilo subotama.
Umuknuo je i stroj u Ivankinu pogonu. Od tuge su joj suze kapale po cipelama. - Nikada se nisam osjećala tako malo vrijedna - kaže i dodaje, dok čeka hoće li joj biti uručen otkaz:
- Strašna je ta tišina.
Kinezi će uvijek raditi jeftinije. Možda prljavije, otrovnije, lošije i ružnije proizvode ali jeftinije. Ljudi kupuju jeftino jer žele imati puno, ljudi kupuju kinesko, ljudi ostaju bez posla. Glupi ljudi, tako im i treba. Zaposlenici nek se sad prehranjuju od kineskih televizora, mobitela, dječjih igrački i svakojakih piz*** koje su kupovali. U slast vam bio pečeni kineski bicikl za novu godinu. :-p