Sepehr Mousavi strateg je za održivost i agroekolog. Zanimanje poznato uglavnom stručnjacima agronomima daje mu mogućnost da radi na revolucionarnom projektu koji bi trebao riješiti problem opskrbe velikih gradova hranom.
Budućnost je švedskom gradiću Linköping stigla već danas. Nedavno je tamo, naime, švedska tvrtka Plantagon počela gradnju vertikalne farme. Mousavi je dio tima koji gradi golem mehanizirani vrt. U 17 katova tamo će se proizvoditi pola tone zelenila po danu. Na polovici staklenika bit će vrt, dok će u drugoj polovici Plantagon iznajmljivati urede. Oba dijela bit će povezana pa će kisik koji proizvode biljke udisati zaposlenici koji će raditi u uredima. Ugljikov dioksid koji izdišu ljudi pomoći će pak biljkama u njihovu razvoju. Stvorit će tamo, kaže Sepehr Mousavi, klimu u sklopu koje će biljke rasti pet puta brže.
– Uzgajat ćemo “profesionalne” biljke, ako se to može tako reći. Slično je i s ljudima – oni koji žele trčati brže i imaju bolju fizičku spremu, poput profesionalnih sportaša, znaju točno što jedu, kada i koliko spavaju i koliko moraju vježbati da bi to postigli – kaže Sepehr Mousavi. Unutar velikog nebodera povrće će se uzgajati u posudama, a zatim će biti preneseno na nosače postavljene oko goleme središnje spirale. Biljke rastu kako nosači polako migriraju niz centralnu jezgru i spremne su za branje kada stignu do dna. Biljni ostaci i gnojivo bit će prikupljani usput i pretvoreni u bioplin za pokretanje sustava grijanja i hlađenja unutar staklenika. Ovaj veliki staklenik bit će ujedno i jedinstveno demonstracijsko postrojenje i centar znanja za održivu urbanu poljoprivredu, u kojem će znanstvenici testirati nove tehnologije proizvodnje hrane. Dugoročni cilj je stvoriti švedski centar za istraživanje i razvoj urbane poljoprivrede kako bi se postigla globalna sigurnost hrane. Veliki staklenik trebao bi biti gotov na jesen 2018.
– Sve što izraste moći će distribuirati lokalni stanovnici – kaže Mousavi, kojem je posao, među ostalim, i proučavanje ciklusa energije koja se izmijeni u procesima stvaranja i razgradnje hrane. Za proizvodnju hrane u Plantagonu, kaže Mousavi, traže rješenja koja se svode na minimalnu upotrebu zemlje, vode, energije i pesticida. Tako nastoje naći odgovore na trenutačne i buduće globalne probleme, zbog čega je Plantagon proglašen jednom od sto najinovativnijih tvrtki na svijetu.
– Najveći je problem nedostatak mladih poljoprivrednika. Prosječna dob farmera danas je od 50 do 60 godina, u Japanu čak 70 godina. Mladi, njihovi potomci, smatraju da nije “cool” raditi na zemlji. Trenutačno je zato 60 posto svjetske populacije u gradovima, a do 2050. godine broj stanovnika na Zemlji povećat će se za oko tri milijarde, a čak 80 posto populacije živjet će u gradovima. Rješenje su vertikalne farme – kaže Mousavi dodajući da tako nećemo više biti ovisni o vlastitom uzgoju hrane, već će hrana u mehaniziranom procesu i idealnim uvjetima rasti sama pomoću ekosistema. Osim u Linköpingu, u Plantagonu imaju u planu izgraditi takvu vertikalnu farmu u Šangaju i Singapuru.
– Singapur je zemlja u kojoj sve što jedu uvoze, iz Malezije uvoze i goleme količine vode, više od pola onoga što koriste. Dvije zemlje duže vrijeme vode spor oko sporazuma koji je potpisan još tijekom kolonijalnog doba, a odnosi se na korištenje vode. Uglavnom se spore oko cijene vode. Singapurska vlada odlučila je stoga povećati vlastite zalihe i vode i hrane. Uspjeli su doći do toga da od otpadnih voda dobiju ispravnu vodu za piće, a vertikalna farma pomogla bi da ne ovise o uvozu hrane. Oni nisu jedini koji ovise o tome, takvih zemalja ima puno po cijelom svijetu – kaže Sepehr Mousavi. Ovo neće biti prva takva farma u Singapuru. Stanovnici gusto naseljenog grada već jedu povrće uzgojeno u sličnom neboderu koji je sagradila druga tvrtka.
Prvi komercijalni neboder otvoren je tamo 2012., a većina povrća prodaje se u lokalnim supermarketima. Štoviše, Singapurci radije kupuju povrće iz staklenika “svemirskog” izgleda, iako je skuplje od ostalog (no ne znatno). Začetak urbanog vrtlarenja, kao i podizanje vrtova u visine u nedostatku raspoloživog zemljišta, može se naslutiti u Zagrebu, gdje se time za sada bave tek pojedinci koji na svojim krovovima uzgajaju rajčice, patlidžane, krastavce, paprike, no i ostalo nesvakidašnje voće i povrće. Oni to čine uglavnom na vrhu starih zgrada u središtu hrvatske metropole, a time su ujedno krenuli i tragom vizije Plantagona. Naime, osim što Plantagon smješta farme u moderne građevine, u toj tvrtki smatraju da su idealan smještaj za velike vrtove upravo stare napuštene zgrade, kojih ima u gotovo svim gradovima. Vertikalne farme tako se mogu smjestiti u stare željezničke postaje ili prazne tvornice.
– To košta manje, a iskoriste se prostori koji inače stoje i propadaju. Potrebno je samo povezati se s lokalnim tvrtkama, čiji bi višak energije, koji nije iskorišten, služio za potrebe rasta biljaka. Naš je posao naći neiskorištenu energiju unutar grada i usmjeriti je u pravom smjeru. Primjerice, ako se zimi grije određena zgrada, a oni koji borave unutra otvaraju prozor kad im je vruće, tu se gubi energija. Isto je i sa svjetlom koje gori i kad nije potrebno – kaže Mousavi, koji je svoje vještine stjecao na švedskom sveučilištu poljoprivrednih znanosti – SLU. Radio je diljem svijeta, među ostalim i u Dubaiju, a trenutačno živi u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje radi u jednom od ureda Plantagona.
Uz to što traže različite poslovne modele za produkciju hrane unutar urbanog okruženja, trenutačno radi i na procesu standardizacije na ISO nivou po pitanju produkcije održive hrane u gradovima. To mu je, kaže, najzahtjevniji projekt koji je dosad radio. Kao Plantagonov stručnjak daje savjete o gospodarenju otpadom te pronalazi rješenja kako riješiti konkretne probleme određene zajednice. – Najbolji način rješavanja otpada u gradovima je recikliranje, putem kojeg se dobivaju velike količine organskog otpada, od kojeg pak dobivamo razne oblike biogoriva. To je idealan način funkcioniranja gradova, na takvu vrstu goriva voze javni autobusi u gotovo svim švedskim gradovima – objašnjava Sepehr Mousavi dodajući da je Švedska najrazvijenija zemlja po pitanju recikliranja – recikliraju više od 90 posto otpada. To je, kaže Mousavi, puno posla i traži angažiranost svakog pojedinca. Zato treba podizati svijest diljem svijeta da je recikliranje pravi način gospodarenja otpadom, a ne spalionice koje često pale i tvari koje se ne trebaju paliti. U zemljama poput Hrvatske, u kojoj kad je riječ o recikliranju poduzimamo tek prve korake, potrebno je, smatra Mousavi, najprije razviti infrastrukturu, za koju su zaduženi gradonačelnici i ostali kreatori politike.
– Nisu ljudi krivi što, primjerice, na posao idu automobilom. Čine to jer nisu razvijene biciklističke staze i nisu osigurani uvjeti takve vožnje do posla. Tako je i s recikliranjem – ako nemaju odvojene posude za odlaganje i ako nije razvijen kasniji sustav zbrinjavanja takvog otpada, građani neće reciklirati. I potpuni je apsurd, što sam vidio u nekim gradovima, da su napravljeni kontejneri za odvajanje, a potom se plastika, staklo, tekstil ili papir iz zasebnih kontejnera odlažu u istu kantu i voze na smetlište – kaže Mousavi i dodaje da je jedna od bitnih stavki za takav sustav i dizanje svijesti građana te njihovo educiranje putem medija, društvenih mreža ili raznih akcija.
XYZ