U istom su dvorištu četiri generacije, najmlađi ima tek mjesec i pol, a najstarijem članu obitelji 79 je ljeta. Ne treba ni napominjati da žive u slozi te zajedničkim snagama podižu obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo registrirano na 26-godišnjega Karla Šajkovića iz Hrastelnice, sela nadomak Sisku, u kojemu je oko 950 žitelja.
U zajedničkom dvorištu pod dvama krovovima živi njih desetero. Karlovi baka i djed su Marija i Ivan, roditelji se zovu Sandra i Goran, petnaestogodišnja sestra je Nika, brat Domagoj, snaha Antonija, nećak Fran, a Karlova supruga Emanuela.
Obiteljska tradicija
– Poljoprivreda je obiteljska tradicija, uvijek se netko bavio njome – govori Karlo, po struci veterinarski tehničar, koji je svoj životni poziv pronašao u ratarstvu i stočarstvu.
Trenutačno ima 22 junice i sedam krava, a obitelj obrađuje oko 240 hektara zemlje – od čega je 30 hektara državna, a ostalo je vlasništvo obitelji – na kojoj su soja, uljana repica, kukuruz, pšenica te lucerna.
– Repica i kukuruz idu u otkup, uglavnom za Italiju, sojom hranimo goveda, pšenica ide u otkup i prodaju. Posla ima, ali smatram da se može uspjeti i imati dovoljno za pristojan život. No mora se raditi jer ništa ne pada s neba. U Irsku i Njemačku mogu, ali samo turistički – kaže Šajković.
Ipak, da bi Karlo krenuo preko granice, pa i turistički, malo je teži slučaj. Ponajbolje to zna njegova Emanuela koja je željela da na bračno putovanje odu u inozemstvo, ali od toga ništa neće biti. Naime, nakon vjenčanja kod matičara za koji će dan njih dvoje imati “drugi dio” obreda i slavlje nakon kojega će krenuti na put, no ne dalje od Visa ili Korčule, o čemu se još dogovaraju. Pitamo Karla hoće li svaki dan provjeravati što se događa na gospodarstvu dok se on malo odmara. Odgovara da hoće.
– Najradije bi on kameru postavio, da može i gledati – dobacuje Emanuela, Petrinjka s dvjema diplomama – agronomije i prehrambene tehnologije.
Na oko pet minuta vožnje od kuće Šajkovićevih nalaze se junice, nedaleko od Save. Kada se rijeka podigne, životinje prije poplave moraju spašavati i voditi ih doma. Karlo goveda drži u sustavu krava-tele, što podrazumijeva da je osnovni proizvod ovog oblika stočarstva tele koje je spremno za daljnji uzgoj i tov. Šajkovići teliće prodaju, muški primjerci idu bolje, žensku telad je teže prodati, no naposljetku i one pronađu kupca.
Na dva i pol hektara ograđenoga travnjaka u kojem je stoka nalazi se i bunar iz kojega Karlo svakoga dana na ruke izvuče 500 litara vode, da je napoji. Postavio je svome blagu ovaj poljoprivrednik i mobilnu kućicu s hranom, svoj vlastiti izum. Hranidba je također njegova briga.
– Nije svejedno kako joj prići i kako je hraniti. Ali sve se to s vremenom nauči. Mi smo kod kuće uvijek gledali kako se to radi – objašnjava Karlo, a to potvrđuje stariji brat Domagoj koji je u Križevcima završio višu poljoprivrednu školu.
– Puno rade i on i Domagoj – govori majka Sandra ne krijući ponos što ima tako marljive sinove, svjesna da im nije lako. Žene u ovoj obitelji imaju stalne poslove, no kada dođu kući prihvaćaju se posla koji ih tu čeka. – Snahe i ja smo logističarke. A biti logističar poljoprivredniku baš i nije lako – smije se Sandra. – Nemamo neku klasičnu podjelu poslova. Svi radimo sve – domeće Goran dok se vozimo prema zemlji koju Šajkovići obrađuju.
Budućnost u Hrastelnici
Nakon desetak minuta drndanja po lošoj cesti – koja nikako da dođe na red za sanaciju jer je pola ove prometnice u nadležnosti Grada Siska, a ostatak spada pod općinu Martinska Ves pa se lokalni čelnici ne mogu ili ne stignu dogovoriti – stižemo do kukuruza Šajkovićevih i bala sa sijenom.
– Po bale dolaze dečki iz Slovenije, iz Novoga Mesta, i to traktorom. Njima nije teško. Ove što su ostale prodali smo momcima iz Korenice – kaže Karlo.
Možda bi bale prodao i nekome iz okolice, ali ovim je kupcima zadovoljan jer nema problema s plaćanjem, a bale ne leže danima na njivi, što mu je jako važno jer zemlju treba što brže očistiti da bi je mogao dalje pripremati za sijanje. Kada govori o planovima i o tome kako kani razvijati svoje gospodarstvo, Karlo kaže da se namjerava posvetiti tovu bikova. Planira izgraditi silos da ne bi više morali plaćati skladištenje svojih žitarica, a automatski bi imali priliku i postići bolju cijenu jer mogli bi čekati da ona poraste, a ne prodavati odmah pa koliko dobiju.
Mehanizaciju kani sljedeće godine “podebljati” balirkom. Ona koja mu je zapela za oko stoji 19.500 eura, bez PDV-a. Nedavno je na sajmu u Gudovcu za 6300 eura kupio roto-kosu. Osim toga, na svome gospodarstvu ima i traktor, sakupljač, prikolicu za rolobale...
Za razvoj gospodarstva dosad se potpomogao sredstvima iz fondova EU – kupio je 15 junica simentalske pasmine. Po njih nije išao u inozemstvo, već ih je nabavio na području županije. Možda i u budućnosti na natječajima za poljoprivrednike prođe neki od projekata obiteljskoga poljoprivrednog gospodarstva Karla Šajkovića, tko zna?
Mlad je, no budućnost je odabrao. Bit će ona u Hrastelnici, njegovu selu odakle do grada nije daleko, a ono mu je nekako draže od bilo kojega grada. Kako godine budu prolazile, možda ga Emanuela i nagovori da skoknu preko granice, makar da vidi da od Hrastelnice za njega ljepšega mjesta za život uistinu nema.
Bravo, Ovakvi Hrvati su buducnost Hrvatske a ne mrzitelji Drzave koji se kod svakog pozitivnog clanka dignu na zadnje noge, jer boli boli boli jetrica.