VL: Je li Čović pogriješio s realizacijom opcijskog ugovora?
BARBIĆ: Nisam u Nadzornom odboru Plive tako da ne znam elemente ugovora, a i da ih znam - ne bih vam o njima ništa rekao jer je to poslovna tajna. Na poziv iz Plive samo sam vodio posljednju glavnu skupštinu, kao što sam vodio više od sto drugih, ali ne znam što piše u ugovoru jer ga nisam vidio. U to vrijeme je bilo bitno da je glavna skupština odobrila stjecanje dionica - i to je dovoljno za to da ih g. Čović ispravno stekne. Neovisno o tome, mogu reći da su opcijski ugovori uobičajen način nagrađivanja menadžera i bez obzira što javnost tako nešto doživljava kao nepravedno. Takvo je stjecanje dionica zakonito. Smisao opcijskih ugovora je u tome da stimulira menadžere da bolje rade i tako pridonesu vrijednosti društva pa im se zbog toga omogućuje da kupe dionice po, u pravilu unaprijed dogovorenoj cijeni koja je, ako dobro rade, tada niža od tržišne u vrijeme kada ih stječu.
VL: Što ako opcijski ugovori postanu sami sebi svrhom i menadžeri vode računa samo o tome kako ih što bolje unovčiti, kao Enron?
BARBIĆ: To je moguće, ali na temelju nekoliko loših primjera ne smije se suditi o uobičajenom načinu nagrađivanja. Kod nas ni nema puno opcijskih ugovora. Ako menadžment radi u interesu društva i raste vrijednost dionica, to je i u korist dioničara. Nije dividenda primarni interes dioničara, već rast cijene dionica. Zato je takvo nagrađivanje i u njihovu interesu, ako se time postiže cilj. Pogledajte koliko su zaradili dioničari Plive, koji su dionice prodali Barru.
VL: Strani kapital ima negativan imidž, jeftino su došli do dobrih tvrtki, zadržavaju monopol, potiču uvoz i slično.
BARBIĆ: Znam niz primjera gdje se dogodila klasična udžbenička preobrazba na bolje, gdje je strani kapital donio promjenu načina razmišljanja, donio je tehnologiju i na kraju - donio je novac. Najvažnije je bilo promijeniti način razmišljanja kao što se to, primjerice, dogodilo u Elektrokontaktu, Vetropacku, Messeru, Coca-Coli, Holcimu, jer je to i najteže postići. Tamo gdje su došli ozbiljni ulagači i renomirane tvrtke, nema problema jer one grade svoj imidž i prema onome što rade u Hrvatskoj kao i bilo gdje drugdje u svijetu. Problem može biti špekulativni kapital. Njega se treba čuvati.
VL: Česte su kritike na račun nadzornih odbora.
BARBIĆ: Članstvo u nadzornom odboru moralo bi se temeljiti jedino i isključivo na struci, a ne na politici ili ideologiji ili na rodbinskim i rođačkim vezama. Kod nas ljudi još nisu svladali ni osnove, a to je da nadzorni odbor ne djeluje u interesu dioničara nego društva. Kad bi djelovao u interesu dioničara, to bi značilo da djeluje u interesu većinskog dioničara. U nadzornom odboru mora biti vrstan financijski stručnjak koji zna analizirati financijske izvještaje, pravnik specijalist za pravo društava i trgovačko pravo koji dobro poznaje i ostala pravna područja, dobar poznavatelj komercijalnog poslovanja, dobar poznavatelj tehnologije ako treba i sl. Članovi nadzornog odbora moraju svojim znanjima pokriti sva glavna područja djelovanja društva i mora ih biti onoliko koliko treba da se svi ti aspekti drže pod kontrolom, ali da ih ne bude previše jer preveliki nadzorni odbori nisu dovoljno djelotvorni. Ako uprava uoči da nadzorni odbor nije stručan i nije u potpunosti u stanju pratiti što se događa, takvo društvo nema šansu.
VL: Kako kod nas to izgleda?
BARBIĆ: Tamo gdje su dioničari ozbiljni stranci, nadzorni odbori djeluju besprijekorno, nema u njima člana koji za nešto nije stručnjak. U privatnim je tvrtkama stanje relativno zadovoljavajuće, ima i tamo slučajeva da su u nadzornim odborima bračni parovi, braća, sestre i rođaci, ali u prosjeku je stanje uglavnom zadovoljavajuće. U društvima u kojima država ima većinski udio stanje u nadzornim odborima često nije dobro. Stanje u nadzornim odborima društava u kojima većinske udjele imaju jedinice područne (regionalne) i lokalne uprave i samouprave u pravilu nije dobro, jer političke stranke mjestima u njima često nagrađuju one koji su zaslužni za njihove izborne rezultate. Ima primjera da se izmišljaju nova društva samo da bi se lakše podmirile lokalne političke potrebe.
VL: Često se čuju optužbe da naš pravni sustav ne štiti male dioničare i da bi putem zakona trebalo jačati njihovu poziciju.
BARBIĆ: Proučio sam o tome regulativu u petnaestak pravnih sustava vrlo relevantnih zemalja i došao do zaključka da ni za kime ne zaostajemo u pravnom uređenju zaštite dioničara. Hrvatsko pravo ima ono što propisuju i druge pravno dobro uređene zemlje. O tome sam objavio veliku pravnu raspravu iz koje se to jasno vidi. Naš je problem što ljudi ne znaju koja prava imaju, ne čitaju. Čak ni pravnici, ne baš rijetko, dovoljno ne prate što se događa, već rade po osjećaju, a to je vrlo opasno jer su vremena improvizacija na tom području daleka prošlost. Drugi je problem to što neki ne razumiju činjenicu da ne možete prekomjerno štititi malog dioničara jer ćete tako uništiti dioničko društvo. Postoji dionička demokracija koja podrazumijeva da većina odlučuje, ali mora se spriječiti da većinski dioničar zloupotrebljava svoj položaj na štetu drugih. Naš pravni poredak pruža sredstva za zaštitu od takvog ponašanja. Norme o tome nalaze se na više mjesta, samo ih treba znati čitati. Tako je i u drugim pravnim sustavima.
VL: Što naprimjer?
BARBIĆ: Ako društvo ima sredstava i ne isplaćuje dividendu, a da za to nema razumnog gospodarskog razloga, dioničari mogu ustati s tužbom i tražiti da se utvrdi ništavom odluka glavne skupštine kojom se odlučuje da se ne isplati dividenda, primjerice ako ne postoji neki plan investicija koji bi zahtijevao da se sredstva koriste za investicije, a ima ih dovoljno. Tada se dividenda mora isplatiti na temelju odluke suda. Koliko je meni poznato, takva tužba kod nas još nije podignuta ili barem nema objavljenih sudskih odluka o tome.
VL: Koliko bi trajao takav spor?
BARBIĆ: To je drugo pitanje, u mnogim je stvarima pravosuđe ozbiljna zapreka. Kada pravosudni sustav radi tako da se stvari dugo rješavaju, to nerijetko generira nove sporove. Ne prati se struka, a naš Zakon o trgovačkim društvima složen je kao što je to slučaj i s drugim takvim zakonima u svijetu. Mali dioničari rijetko aktivno djeluju na glavnim skupštinama.
VL: Je li radničko dioničarstvo dobro rješenje za nastavak privatizacije?
BARBIĆ: Ono je dobro, ali mu treba pogoditi pravu mjeru da se ne izgube institucionalni ulagači, jer oni u društvo unose kapital. Kupnjom dionica ne unosi se kapital u društvo, jer se plaća ranijem dioničaru, a ne društvu. Radnici taj kapital nemaju, pa je bitno razlučiti gdje je granica do koje se može ići.
