Prosječan Hrvat nikada nije živio toliko dobro kao što živi danas. Ljudi u Hrvatskoj danas žive značajno bolje nego prije 20 godina i nemjerljivo bolje nego prije 200 godina. Dok se bogatstvo nekoć mjerilo u količini prosjačkih štapova koje je osoba posjedovala, danas se takve stvari mogu vidjeti samo u muzejima. Dok se nekoć masovno umiralo od gladi, danas je jedan od glavnih zdravstvenih problema Hrvatske pretilost. Općenito, naši životi su se promijenili na bolje na načine koje je teško zamisliti.
Mnogo ekonomista, a većina njih u Hrvatskoj, razmišlja o ekonomskim promjenama na razini kvartala ili par godina. Većina ljudi općenito gleda na ekonomske promjene iz vrlo kratkoročne perspektive. Međutim, koliko god mi bili nestrpljivi, i koliko god bi mi htjeli da nam životni standard naraste vrlo brzo, ili da nam plaće budu dvostruko veće već sljedeće godine, a da Hrvatska postane Švicarska već za dvije godine, ekonomska logika nalaže da se ozbiljne ekonomske promjene događaju jedino na razini desetljeća ili čak i stoljeća. Zbog toga, da bismo danas prepoznali gdje se Hrvatska nalazi u ekonomskom smislu, i gdje potencijalno ide, potrebno je uzeti mnogo dužu vremensku perspektivu.
Danas imamo mnogo veće prihode, i koristimo ih da bi konzumirali mnogo veći broj proizvoda i usluga nego sto su to naši preci činili. Oko 1800., većina čovječanstva živjela je s prihodom od jednog do tri američkih dolara dnevno. U današnjim terminima, to bi možda bilo dovoljno da se kupi jedna osrednja kava u Zagrebu, i baš ništa drugo. Danas, prosječan Hrvat, iako to vjerojatno baš i ne bi bilo pretjerano zdravo, može kupiti barem 15-ak kava dnevno.
Video - Konferencija "Hrvatska kakvu trebamo - dvije godine poslije", panel Politički sustav
Nije sve u novcu i potrošnji
Iako su prihodi prosječnog Hrvata porasli barem petnaest puta kroz posljednjih 200 godina, taj ogroman rast prihoda dramatično podcjenjuje sam rast životnog standarda. Danas imamo pristup proizvodima koji do prije dvadesetak godina nisu postojali, poput pametnih telefona. Uz to, danas mnoge proizvode koje smo nekoć trebali platiti možemo koristiti besplatno. Svezak enciklopedije je koštao ozbiljan novac, i uglavnom su ih samo dobrostojeće obitelji mogle sebi priuštiti, dok danas možemo pristupiti nemjerljivo većem obujmu informacija i znanja besplatno kroz Internet. Novine su se do prije nekoliko godina trebale kupiti u papirnatom obliku, dok danas većini tih istih novina možemo pristupiti besplatno online.
Međutim, nije u novcu i potrošnji sve. Jedna od najvažnijih činjenica danas je da čovječanstvo, pa tako i Hrvati, žive mnogo duže i zdravije živote nego sto je to bio slučaj prije 20 godina, a kamoli nego prije 2000 godina. Očekivani životni vijek na vrhuncu Rimskog Carstva je bio otprilike 25 godina. Danas u Hrvatskoj je očekivani životni vijek otprilike 78 godina. Samo u posljednjih dvadeset godina, očekivani životni vijek u Hrvatskoj je narastao otprilike 4 godine. Danas Hrvati ne žive samo mnogo dulje, već žive i mnogo zdravije, jer je moderna medicina dostupna i najsiromašnijim građanima.
Toliko o idealiziranju “dobrih starih vremena”, gdje je do prije 100 godina na svjetskoj razini otprilike svako treće dijete umrlo do treće godine života.
Brojne promjene su išle s rastom životnog standarda, neke koje su utjecale na sam rast životnog standarda. Ekonomisti gledaju na obrazovanje kao na ključan element “produktivnosti” – sposobnosti ljudi da stvaraju dobara i usluge. Ljudi koji su obrazovaniji su sposobniji proizvoditi više dobara i usluga. Zbog toga možemo očekivati da je obrazovanje povezano s višim prihodima i s većom količinom proizvedenih dobara i usluga. Obrazovanje također može utjecati i na zdravlje i očekivani životni vijek, jer informacije kako izbjeći ili izliječiti bolesti lakše cirkuliraju među obrazovanijim ljudima.
Velike promjene u pismenosti i obrazovanju su se tako dogodile. U zlatno doba Atene, otprilike 400-300 godina prije Krista, u vremenu Platona i Sokrata, samo 10% stanovništva je bilo pismeno. Povijesno gledajući, pismenost je bila rezervirana samo za elitni i vrlo ograničeni sloj društva. Sokrat zbog toga uopće nije pisao knjige. Sve što znamo o njemu znamo kroz pisanja drugih ljudi, poput Platona. Sokrat je htio da njegova učenja budu dostupna što većem krugu ljudi, i zbog toga je svoja učenja širio kroz govore. Publika za govore je postojala, dok publika za knjige nije postojala. Ljudi su bili sposobni slušati, ali nisu bili sposobni čitati.
Video - Kolinda Grabar-Kitarović: Minimum je osigurati plaće od 7.500 kuna
Danas je u Hrvatskoj pismenost gotovo 100 posto. Ne samo da je nepismenost iskorijenjena, već su danas Hrvati općenito mnogo obrazovaniji nego što su to bili njihovi roditelji, bake i djedovi. Godine 1950., prosječan je Hrvat bio obrazovan otprilike pet godina, što znači da nije uspio završiti ni osnovnu školu. Godine 2010., prosječan je Hrvat bio obrazovan otprilike 11 godina, što znači da je gotovo uspio završiti srednju školu. To su značajne promjene, i toliko o toj frazi “da su ljudi nekoć više čitali”. Teško da je nepismeni narod mogao puno čitati.
Jedna od važnih povijesnih promjena jest također rast stanovništva. Arheolozi procjenjuju da je prije Neolitičke revolucije (tranzicija čovječanstva prema poljoprivredi prije otprilike 12.500 godina) na svijetu živjelo samo milijun ljudi. Danas u Hrvatskoj živi otprilike 4 milijuna ljudi, a stanovništvo svijeta se kreće oko 7,7 milijardi ljudi. Očigledno, u posljednjem desetljeću se stanovništvo Hrvatske smanjuje. Međutim, ono se smanjuje zbog tri pozitivna faktora.
Prvo, stanovništvo stari, što znači da ima manje biološki sposobnih ljudi za reprodukciju. Iako starenje stanovništva ima mnogo kompleksnih ekonomskih posljedica, vjerojatno nitko ne bi tvrdio da je dulji život sam po sebi negativna pojava.
Drugo, stanovništvo se smanjuje zbog pojačane emigracije ulaskom u EU. Iako se emigracija u Hrvatskoj tretira kao nešto tragično, beskrajni niz ekonomskih istraživanja jasno pokazuje da je emigracija pozitivna za zemlje u kojima se događa. Među ostalim, to stvara pritisak na poslodavce da povise plaće postojećim zaposlenicima jer radnička pregovaračka moć iseljavanjem stanovništva raste. To onda stvara dodatni pritisak na poslodavce da povećaju efikasnost svojih poduzeća da bi pokrili troškove, što dovodi do većeg ekonomskog rasta, i samim time do većih plaća.
Rađanje radne snage
Treće, i najvažnije, ljudi jednostavno ne žele imati puno djece. Bilo kakva lamentacija nad smanjenjem stanovništva je u krajnjoj liniji impotentna, jer se kosi sa željama roditelja. Ljudi su, povijesno gledajući, imali puno djece ne samo zbog nekontrolirane ljubavi, već i zbog sebičnih razloga. Djeca su bila korisna radna snaga na polju, i služila su kao obiteljska mjera socijalne zaštite. U nedostatku socijalne zaštite, roditelji su računali da će se njihova djeca brinuti o njima u starosti. Stoga, vjerojatno najefektivnija demografska mjera za poticanje rasta stanovništva danas bi bila potpuno ukidanje socijalne zaštite. Neka čitatelji sami procjene koliko je to poželjno.
Nije se samo količina i kvaliteta “stvari” (ljudi, proizvodi) promijenila tijekom vremena, organizacija država se također promijenila kroz vrijeme. Države su danas mnogo veće i važnije nego što su to nekoć bile. Rimska država na svojem vrhuncu je vjerojatno uzela 10% dohodaka proizvedenog unutar carstva u obliku poreza. Britanska država, kao jedna od najsnažnijih europskih država, taj je stupanj dosegla tek oko 1700. Danas, najbogatije države svijeta uzimaju gotovo 50% dohodaka, pa tako i Hrvatska (globalno gledajući, Hrvatska spada medu bogatije zemlje svijeta).
Koliko god se danas mnogi zalažu za smanjenje poreza, jer nitko ne želi plaćati poreze, a opet svatko očekuje besplatno obrazovanje i zdravstvo i visoke mirovine, povijesna činjenica je da je rast bogatstva zemalja povezan s dramatičnim rastom države u ekonomiji. Najsiromašnije države svijeta imaju najmanje stope poreza, a najbogatije zemlje svijeta imaju najviše stope poreza.
Države se također razlikuju u obliku vladavine, na primjer koliko su demokratske. Svijet je iskusio veliki porast demokratskih procesa posljednjih tisućljeća. Demokracija je izumljena u antičkoj Ateni, međutim, robovi i žene nisu imali pravo glasa jer, naravno, samo su odrasli muški građani mogli glasati. Danas je demokracija široko rasprostranjena u svijetu, i uglavnom svatko može glasati, pa tako demokraciju imamo i u Hrvatskoj. Dapače, ovo je prvi put u povijesti da Hrvatska ima liberalnu demokraciju, jer smo prije bili provincija carstava ili imali “svoju” državu, ali i “svoje” domaće diktature.
Naravno, naša demokracija je daleko od neke idealne. Scene koje se odvijaju u Hrvatskom saboru su ponekad surealne, i količina neznanja i populizma koja izvire iz saborskih rasprava je ponekad bizarna. Međutim, izborna volja Hrvatskih građana se treba poštovati.
Video - Plenković: Ciljevi su nam Schengen, sigurne granice i jačanje za uvođenje eura
Kako god, demokracija ne podrazumijeva samo Sabor i saborske zastupnike, već između ostalog podrazumijeva i slobodu mišljenja. To, među ostalim, znači da je danas moguće imenovati scene koje se ponekad odvijaju u Hrvatskom saboru surealnim, bez bojazni da ćete završiti na policijskom ispitivanju, što je već neka vrijednost sama po sebi.
Drugi su rasli brže od nas
Održivi ekonomski rast kroz posljednjih 200 godina je prouzročio ove kolosalne promjene. U ekonomiji nema alkemije, i nema besplatnog ručka. Jedini način da se poveća životni standard ljudi jest kroz održivi ekonomski rast. Raspodjela dohodaka (Robin Hood efekt) nikako ne može značajno podignuti životni standard ljudi u dužem periodu, ako nema ekonomskog rasta. To je prelijevanje iz šupljeg u prazno. Takve i slične ideje su loše i opasne.
Održivi ekonomski rast je počeo u svijetu u 18. stoljeću s Industrijskom Revolucijom u Engleskoj. Prije toga, svijet je živio u nezamislivoj bijedi, gdje je život bio kratak, gadan i opak. Blato, smrt, mrak i glad su bili svakodnevica, a njihova odsutnost je bila neobična. Poslije toga, sve gore navedene promjene su se dogodile, zbog naleta novih tehnoloških izuma.
Počevši iz Engleske, Industrijska Revolucija se proširila u zapadnu Europu početkom 19-og stoljeća, a do kraja 19-og stoljeća je stigla u južnu i istočnu Europu, pa time i u Hrvatsku. Koliko god mi čitali o raznim državama u nastavama povijesti u školama, Industrijska Revolucija je nemjerljivo važnija od bilo kakve povijesne bitke ili povijesne ličnosti ovih prostora. U krajnjoj liniji, prosječan Hrvatski seljak u 19-om stoljeću vjerojatno nije ni znao tko mu je kralj, car ili papa, jer mu to nije utjecalo na život u odsutnosti rata. No, taj isti seljak je imao kolosalne koristi od Industrijske Revolucije. U krajnjoj liniji, naši preci su nam upravo takvi seljaci.
Ekonomski rast je u Hrvatskoj počeo krajem 19-og stoljeća, i potom je ubrzao u 20. stoljeću. Hrvatska je zabilježila najveći ekonomski rast između 1950-ih i 1970-ih. Dapače, stopa rasta produktivnosti na svjetskoj razini je tada bila očigledno viša jedino u Japanu. Te izrazito visoke stope ekonomskog rasta su se dogodile zbog izrazito visokih investicija. Međutim, te investicije su imale i svoju tamnu stranu. One su bile kanalizirane u industrije i firme koje su već tada gubile na konkurentnosti s rastom istočno Azijskih ekonomija.
Uljanik, Sisačka rafinerija i slične tvornice koje su danas na rubu propasti ili koje su već propale u svemu osim na sudskom papiru, su upravo produkt takvih loše osmišljenih investicija u socijalizmu.
Zbog takvih investicija, Jugoslavija je propala, i mi smo dobili svoju državu. Početkom 1990-ih godina, Hrvatska je uz Sloveniju i Češku bila najrazvijenija država proizašla iz ruševina socijalizma. Danas je Hrvatska na začelju te kolone. To ne znači da Hrvatska nije rasla, već samo da su druge nacije rasle brže od nas. U jednom smislu, taj relativni pad Hrvatske je povratak na početne povijesne pozicije. Hrvatska je bila daleko najsiromašniji dio Austro-Ugarske, mnogo siromašnija od Mađarske, Češke, Slovačke i Slovenije.
Kako god, dva faktora su ključno utjecali na relativni pad Hrvatske u usporedbi s usporedivim zemljama nakon nezavisnosti. Prvo, raspad Jugoslavije i zajedničkog tržišta je važan. Slavonija je nekoć imala snažan tržišni potencijal, smještena u središtu Jugoslavije između Zagreba i Beograda. Danas je Slavonija jedna periferna regija periferne zemlje EU, osiromašena tako kako jest. Zbog toga bi za Slavoniju ulazak Srbije u EU puno značio, jer bi joj snažno ojačao tržišni potencijal.
Video - Markić: Hoćemo li promijeniti korupcijsku hobotnicu zbog koje ljudi odlaze iz Hrvatske
Drugo, Domovinski rat je očigledno imao direktne posljedice, ali je također imao i manje očigledne indirektne posljedice. Prioritet nakon rata je bila rekonstrukcija. Dok su Slovaci privlačili investicije auto industrije, mi nismo ni krenuli s poštenom izgradnjom tržišnih institucija i jačanjem vladavine prava. Danas je naivno očekivati investicije u autoindustriju kada su one već sve realizirane. To bi bila Deus ex Machina. Sve što je ostalo su samo mrvice sa stola.
Rat i danas utječe na Hrvatsku, jer su ratne teme konstantne u Hrvatskoj javnom prostoru. To je samo po sebi očigledan dokaz da je rat negativno utjecao i da dalje negativno utječe na kulturu društva i time na izgradnju tržišnih institucija i vladavine prava.
Gdje nas to ostavlja? Danas rastemo stopom ekonomskog rasta od 2-3%. Ako nas to zadovoljava, ne trebamo ništa mijenjati, i možemo glasati protiv mirovinske reforme mirne savjesti. Ako nas ta stopa ekonomskog rasta ne zadovoljava, to znači da su nam potrebne promjene. S obzirom na otežavajuću okolnost nasljeđa rata, to znači da su nam potrebne i mnogo veće reforme nego u ostatku zemalja središnje Europe, koje rastu brže od nas. Potrebne reforme su vrlo jasne, i za njih je potrebna samo politička hrabrost. Ekonomska teorija i praksa ne ostavlja nikakvu dvojbu da, s obzirom na trenutan stupanj ekonomskog razvoja, Hrvatskoj nasušno treba daljnja privatizacija (HEP, HŽ, itd.), liberalizacija tržišta roba, usluga i rada, i deregulacija poslovanja. Sva ostala rješenja za ubrzavanje dugoročnog ekonomskog rasta spadaju u domenu bajki i alkemije.
Moje je mišljenje da smo mi prekasno dobili odnosno izborili se za svoju državu tek potkraj 20.st. i to u vremenu kada su nacionalne države počele poprilično gubiti na važnosti odnosno u ubrzanom procesu globalizma i naddržavnih eurointegracija u štoto smo se odmah uključili tako da nismo se nešto stigli ili uspjeli da tako kažem nauživati samostalnosti za kojom smo toliko dugo težili i za koju smo morali proči krvavi rat sa svim svojim posljedicama koje osječamo do danas na različite načine uostalom i samu demokraciju smo dobili priliku konzumirati prilično kasno u odnosu na neke sretnije narode . Što se tiće demografije pa u vremenima kada smo imali visoke stope rasta nataliteta krajem 19. i u prvoj pol.20.s.iz političkih i njima usko povezanih gospodarskih razloga smo imali ogromna iseljavanja i to u daleke prekooceanske zemlje Amerike i Australije gdje danas ukupno živi potomaka Hrvata vjerovatno više nego što nas ima u samoj Hrvatskoj . Da smo recimo imali sretnije povijesne okolnosti tj.da smo npr. izborili svoju državu i to demokratski uređenu i razvijali se u slobodnom tržišnom kapitalizmu i još k tome da smo uspjeli izbječi 2.svj.rat pa vjerovatno bi kroz ovih zadnjih 100 godina izgradili državu koja bi bila mnogo bogatija i razvijenija od ove koju danas imamo ili pak da smo je uspjeli formirati u 2.svj.ratu , naime sve ono što smo prolazili kroz obje Jugovine ostavilo je brojne posljedice na ovaj narod u svakom pogledu i političkom i ekonomskom i kulturnom .