Svjetsko prvenstvo nije ništa izgubilo prijevremenim povratkom hrvatske
reprezentacije u domovinu. Kako došli, tako otišli, nisu jedini.
No, ako nitko nije imao razloga zamijetiti hrvatske igrače, svakako
jest hrvatske navijače. Ne, nisam bio u Njemačkoj ovih dana, možda
dojam vara, možda je to samo iluzija televizijskih kamera, no, hrvatski
navijači za nas bi ipak trebali biti najugodnije iznenađenje ovog
Svjetskog prvenstva. Iako će malo koji od njih dogurati do finala, oni
kao da su ga već i osvojili.
Čini se da su iz nekog drugog stoljeća (najvećim dijelom zapravo i
jesu) oni izvještaji o hrvatskim huliganima koji divljaju na ulicama
europskih metropola. I dalje je tu golema navijačka strast, huka koju
su podigli za vrijeme utakmice s Brazilom ledila je krv u žilama. Čak i
kad se gubilo. No, koliko god navijači bili vatreni, oni na terenu sve
su učinili da se taj nadimak što prije zaboravi. Pogotovo u utakmici s
Australijom. Kažu kako nisu imali sreće, no sreća ih je zapravo mazila
od samog početka.
No do kraja mazi samo hrabre. Zabili su se u svoj šesnaesterac jer nisu
imali ni snage ni volje da se iz njega izvuku. Poklonili su nam
najkukavičkiju igra na cijelom prvenstvu.
No, to što radimo u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, radimo i u
stvarnom životu i gospodarstvu. Čak i kad nam sreća napadno koketno
namiguje, naši gospodarstvenici najviše vole igrati u vlastitom
šesnaestercu.
Tamo je, valjda najugodnije. Pri tome zaboravljaju da se gol može dati
samo u protivničkom.
Nogomet je, na sreću, još uvijek igra u kojoj mali mogu iznenaditi
velike, jer ne igra 4,5 milijuna protiv 20 ili 50 milijuna već 11
protiv 11. No, i to se mijenja, statistički na pobjedu mogu zapravo
računati samo oni koji imaju malo više od 11 najboljih igrača. A
to su ili veliki ili bogati. Najčešće i jedno i drugo.
Nije nikakvo iznenađenje što je istočna Europa na samom početku ispala
iz igre, a iznenadili oni koji su na samom početku još uvijek
dovoljno motivirani da pokažu da mogu više, bolje i jače.
ISPOD CRTE
