1. Zašto izbjeglice prolaze zelenom granicom, a ne regularnim graničnim prijelazima. Zašto samo ilegalno žele ući u zemlju?
Prvi je razlog taj da je migrantima cilj što brže stići do željenih odredišta, prvenstveno Njemačke, i svaka je granica zapreka. Drugi je razlog taj što migranti ne žele biti registrirani i dobiti azil u nekoj od država kroz koje prolaze. Prema Dublinskoj konvenciji, koja vrijedi za EU, azilant postaje odgovornost države u koju prvu stupi na području EU. U praksi to izgleda ovako: azilant se "prijavi" u Hrvatskoj. Nakon toga ode u Njemačku. Ako ga tamo u nekoj kontroli privedu, označit će ga kao ilegalnog imigranta i vratiti u Hrvatsku. To žele izbjeći. Velika većina migranata prvo stupa na tlo EU – i Schengena – u Grčkoj pa bi, po Dublinskoj konvenciji, tamo trebali zatražiti azil. No i tu postoji začkoljica – od 2012. države EU ne smiju više vraćati azilante u Grčku jer je Europski sud za ljudska prava presudio u slučaju jednog Afganistanca da se tamo prema njemu ponašaju nehumano. Sve je više takvih presuda i na njemačkim sudovima. I treći je razlog taj da neke države kroz koje prolaze migranti ne kontroliraju njihovo kretanje ili ih čak ciljano dovoze na zelenu granicu te ih puštaju u susjednu državu kako bi ih se što prije riješili.
2. Zašto nije upućena prosvjedna nota Mađarskoj zbog postavljanja žice i slanja vojske na granicu kao što je Slovenija spriječila postavljanje žice na granici s Mađarskom?
Slovenija je, kao i Mađarska, u Schengenu, a građenje ograde između dvije schengenske države "snižava" schengenske kriterije i to je bila osnova prosvjeda Slovenije. Hrvatska pak nije u Schengenu, a Mađarska je gradila ogradu na svojem teritoriju pa prosvjed ne bi, smatraju u MVP-u, imao smisla.
3. Ima li dovoljno policije na terenu (UNHCR tvrdi da ih je malo), jesu li angažirali policajce iz cijele Hrvatske, treba li vojsku angažirati i što bi vojnici radili na terenu bez oružja?
Svakih desetak dana na terenu se izmjenjuju pripadnici od temeljne do interventne policije iz svih uprava. MUP smatra da ih je dovoljno i da angažman vojske nije potreban. Takav slučaj nije u zemljama koje su u schengenski granični prostor ušle prije nekoliko godina jer su one smanjile broj svoje granične policije.
4. Koja su sva potencijalna mjesta za smještaj izbjeglica, zašto u Čakovcu nisu pripremili sklonište/prihvatilište?
Hrvatska nije pripremila prihvatilište u Čakovcu jer je očekivala da će izbjeglice odmah prelaziti u Sloveniju, kao što je to bio slučaj s njihovim prevoženjem u Botovo do mađarske granice. Tri su službene lokacije za smještaj azilanata u Hrvatskoj – Zagreb (hotel Porin), Kutina i Ježevo. Na te tri lokacije moguće je smjestiti najviše 800 ljudi. Prihvatilište u Opatovcu ima kapacitet od 5000 ljudi, a isto toliko mjesta bit će i u novom izbjegličkom kampu u Slavonskom Brodu. Izbjeglice je moguće smjestiti i u bivšim vojarnama u Dugom Selu, Karlovcu, Puli ili Varaždinu. Grad Zagreb može ih primiti u paviljone Zagrebačkog velesajma.
5. Ima li ikakvog dogovora i kako komuniciraju zemlje na balkanskoj izbjegličkoj ruti. Kakva je suradnja hrvatske, srbijanske i slovenske policije, obavještavaju li ih o broju izbjeglica koji idu preko granice i savjetuju li se o mogućim problemima te sinkroniziranim potezima izbjegavaju stvaranje čepova pred granicom?
Policije surađuju, ali očito s figom u džepu, a ponašanje vrlo često uvjetuje situacija na terenu. Odnos između Hrvatske i Srbije dodatno se zaoštrio, gotovo svakodnevno mogu se čuti međusobne optužbe, no postoji i suradnja: nakon jednoga pokušaja otvaranja rute kod Strošinaca ona je zaustavljena, a sav teret prebačen je na nekadašnji malogranični prijelaz kod Bapske. Dogovori se ne poštuju, već se mijenjaju sa situacijom na terenu. Tako je Slovenija prvo rekla da će primiti 8000, potom 2500 imigranata, a sada je i to puno. I s Mađarskom se operativno surađivalo.
6. Što se traži pri registraciji izbjeglica na ulasku u zemlju – što ih pitaju, uzimaju li otiske prstiju, kome šalju podatke, slikaju li ih i tko radi te poslove...?
Čim stignu u kamp u Opatovcu, izbjeglice se registriraju, a istu proceduru prolaze svi koji uđu u Hrvatsku. Popunjava se takozvani višejezični obrazac. Svima se uzimaju osobni podaci (ime oca, majke, prezime, datum rođenja, mjesto rođenja, državljanstvo, spol...) Ako izbjeglica/migrant ima nekakav osobni dokument, on se fotokopira i skenira. Svi se fotografiraju. Otisci prstiju ne uzimaju se jer izbjeglice to odbijaju, kako kaže ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić. Kad bi im se uzeli otisci, morali bi se udaljavati u Centar za ilegalne migrante što je s ovim priljevom izbjeglica nemoguće. Ostojić tvrdi kako su otiske prstiju izbjeglicama morali uzeti u Grčkoj, tj. u zemlji koja je u sustavu Schengena.
Ako registrirani nema nikakve dokumente, provjeravaju se podaci koje daje, uz pomoć prevoditelja, a svi prolaze sigurnosnu provjeru, kako navodi Ostojić. Podaci se u kampu uzimaju i za djecu u pratnji obitelji ili skrbnika. Ispunjeni obrazac potpisuju migrant i službena osoba.
7. Što znači slobodno kretanje i odlazak iz zemlje na vlastitu odgovornost?
Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti definiran je pojam stranca u transferu koji, poput tražitelja azila, ima slobodu kretanja u RH. Stranci u transferu one su osobe koje u Hrvatskoj ne žele ostati pa stoga i ne traže azil ili supsidijarnu zaštitu, već slobodno nastavljaju put prema zapadu.
8. Koliko ima volontera, prevoditelja, djelatnika Crvenog križa, UNHCR-a, iz kojih sve zemalja – ima li ih dovoljno?
U prihvatu, skrbi i transportu izbjeglica sudjeluju volonteri iz Hrvatske i inozemstva. Trenutačno ih je angažirano oko 300, najviše u kampu u Opatovcu. Prema policijskim podacima, u kampu su volonteri Crvenoga križa, UNHCR-a, UNICEF-a, Magne... Volontera i djelatnika HCK u okviru izbjegličke krize na području cijele Hrvatske sada je angažirano 300, od kojih je u kampu Opatovcu 150. Od početka krize angažirano je i stotinjak nezaposlenih angažiranih u javnim radovima. U prihvatu i transportu izbjeglica u svakom trenutku angažirano je i 300-tinjak djelatnika policije, vojske i DUZS-a.
9. Koliko nas košta izbjeglička kriza, jesmo li tražili i dobili pomoć EU, odakle hrana, šatori, odjeća za izbjeglice?
Hrvatsku je dosad izbjeglička kriza koštala najmanje 42 milijuna kuna. U te troškove uračunati su prijevoz, smještaj, hrana, medicinske usluge, trošak rada policajaca, ljudi angažiranih preko javnih radova, Hrvatskog crvenog križa... Najveći trošak pri tome čini prijevoz. Gotovo 100 vlakova je u nešto više od mjesec dana prevozilo izbjeglice kroz Hrvatsku do mađarske granice, a zadnjih dana i do slovenske. Ukupno je to koštalo oko devet milijuna kuna. Trošak prijevoza autobusima je najmanje šest milijuna kuna. Iz strateških robnih zaliha dosad je potrošeno robe za 11,5 milijuna kuna. A odande stiže uglavnom sva hrana, deke, šatori i druga pomoć za izbjeglice. Ostalo dolazi donacijama, uglavnom preko HCK. Hrvatska je odmah na početku izbjegličke krize zatražila pomoć EU, a očekuje se da će dobiti pet milijuna eura žurne pomoći. Ukupno će Hrvatskoj na raspolaganju do 2020. biti 70 milijuna eura iz fondova EU za pomoć izbjeglicama.
10. Koliko je izbjeglica, a koliko ekonomskih migranata, iz kojih su država, koje dobi, spola, koliko je djece?
Ministrica Vesna Pusić prošli je tjedan u kampu Opatovac kazala kako je u Hrvatskoj 68 posto izbjeglica, a ostatak su ekonomski imigranti. Potpredsjednica Vlade pozvala se na službene statistike Ministarstva unutarnjih poslova.
Prema podacima hrvatskog MUP-a od 14. listopada, do kada je u Hrvatsku ušlo ukupno 178.050 migranata i izbjeglica, kažu da je njihova struktura sljedeća: 56% su Sirijci, 20% Afganistanci, 18% Iračani, a 6% ostali. Podaci MUP-a kažu da je među migrantima i izbjeglicama 20% žena, dok je 15% maloljetnika. Broj migranata se iz dana u dan povećava, ali omjeri ostaju isti. Istinskim izbjeglicama smatraju se Sirijci te dijelom i državljani Afganistana. Pakistanci, Kosovari, Iračani i ostali su u kategoriji ekonomskih migranata. Oni su se priključili izbjegličkom valu nadajući se da će tako lakše prijeći granične barijere i stići u željene države, posebice u Njemačku i neke druge zapadne zemlje.
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je pak u razgovoru za američki CNBC kazala da su većina ljudi iz izbjegličkog vala s kojima je Hrvatsku je dosad izbjeglička kriza koštala najmanje 42 milijuna kuna. U te troškove uračunati su prijevoz, smještaj, hrana, medicinske usluge, trošak rada policajaca, ljudi angažiranih preko javnih radova, Hrvatskog crvenog križa... Najveći trošak pri tome čini prijevoz. Gotovo 100 vlakova je u nešto više od mjesec dana prevozilo izbjeglice kroz Hrvatsku do mađarske granice, a zadnjih dana i do slovenske. Ukupno je to koštalo oko devet milijuna kuna. Trošak prijevoza autobusima je najmanje šest milijuna kuna. Iz strateških robnih zaliha dosad je potrošeno robe za 11,5 milijuna kuna. A odande stiže uglavnom sva hrana, deke, šatori i druga pomoć za izbjeglice. Ostalo dolazi donacijama, uglavnom preko HCK. Hrvatska je odmah na početku izbjegličke krize zatražila pomoć EU, a očekuje se da će dobiti pet milijuna eura žurne pomoći. Ukupno će Hrvatskoj na raspolaganju do 2020. biti 70 milijuna eura iz fondova EU za pomoć izbjeglicama.razgovarala u Hrvatskoj ekonomski migranti.
– Oko 80 posto ljudi koje sam susrela su ekonomski migranti koji ne dolaze iz Sirije ili Iraka – kazala je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
Sve priče o izbjeglicama čitajte u našem specijalu Izbjeglička kriza
>> Pahor dobio jamstvo da Njemačka i Austrija do daljnjega neće zatvoriti svoje granice
11. Zašto svi Hrvatski mediji forsiraju pro-imigrantsku propagandu, slikaju samo djecu i sotoniziraju Mađarsku?