Kad su oni izašli pred “publiku”, dobili su najveći aplauz. Sasvim spontano svi koji su došli na proslavu četvrt stoljeća Caritasove kuće “Blaženi Alojzije Stepinac” u Brezovici počeli su glasno pljeskati i njih petero pozdravili kao prave zvijezde.
Svi su oni dio djetinjstva proveli u domu otvorenom 1994. za djecu žrtve rata. A danas njih troje tamo i radi, dok je dvoje zaposleno u drugim Caritasovim centrima. Vanda Gilica i Ivica Piličić pratitelji su trenutačnih korisnika kuće koja je u međuvremenu prenamijenjena u dom za djecu, mlade i odrasle s tjelesnim i mentalnim oštećenjima, Fabijan Šekerija radi u vešeraju, Jerkan Štuc u Caritasovu je skladištu u Rakitju, a bivša štićenica koja je željela ostati anonima zaposlena je u uredima Caritasove socijalne službe i obiteljskog savjetovališta na Kustošiji. Odrastati u domu u Brezovici bilo je bolje, slažu se, nego u nekim obiteljima.
Zapravo, dodaju, djelatnici doma – socijalni radnici, pedagozi, terapeuti, njegovatelji i ostalo osoblje koje se za njih brinulo – svi oni s djecom su u toj zajednici funkcionirali kao velika obitelj. Bilo je dobrih i lošijih dana, kao u svakoj obitelji, a u sjećanju su ostali trenutci koje i danas pamte.
Izlasci u Best
– Imali smo sve što nam je trebalo. Najveselije je bilo, i još uvijek je, u prosincu, kada kreću razne akcije vezane uz Božić. Družili smo se i izvan kuće, pogotovo u tinejdžerskim danima, kad smo i izlazili skupa. Uvijek smo hvatali zadnji autobus za Brezovicu, u ponoć i pet minuta. A ako smo željeli otići plesati i ostati dulje, obično bi se išlo u Best, osigurali bi nam kombi i mlađeg vozača koji bi redovito ostajao s nama do kraja – govore Vanda Gilica, Ivica Piličić i Fabijan Šekerija, koji su u domu u Brezovici proveli gotovo cijelo djetinjstvo i mladost.
Jerkan Štuc, inače gluhonijem, iz Siska je u dom stigao nešto kasnije sa svojom braćom i sestrama, a kako od njih pet tek jedan čuje, ostala djeca naučila su znakovni jezik kako bi s njima komunicirala. Danas se Jerkan u skladištu u Rakitju sa svojim kolegama uglavnom sporazumijeva čitajući s usana i pisanjem. Vanda i Fabijan, pak, u dom su došli odmah nakon što se kuća otvorila, a tada ih je bilo sveukupno 15.
– U prvi dom stigla sam još kao beba, a u Zagreb sam došla 1990., kada sam posvojena. Kod obitelji koja me posvojila živjela sam godinu, dvije, dali su mi i drugo ime, no onda tamo više nisam mogla biti, pa su me najprije smjestili u Caritasov dom u Oborovu te na koncu u Brezovicu. Tu sam išla i u obližnju školu. Znala sam često govoriti da živim u najvećoj kući s bazenom, koji još i sad postoji u kući iako je izvan funkcije – svoju životinu priču priča Vanda, koja sada živi u Kupinečkom Kraljevcu kod kolegice – radne terapeutice Ružice Radičević.
– Živimo u istom dvorištu. Ona je sa svojom obitelji u jednoj kući, a ja u drugoj – kaže Vanda. Fabijan je, pak, u Brezovicu stigao iz Gornjeg Vakufa, gdje je teško ranjen u ratnim godinama. Granata je pala pokraj njega dok je bio iza susjedove kuće, a s 14 godina zadobio je teške ozljede glave. Morao je ponovno učiti govoriti i pisati, a s manjim tjelesnim posljedicama hrabro se nosi.
Uvijek pri ruci
– Bio sam na rehabilitaciji u Krapinskim Toplicama kad me uzela teta Jelena Brajša. Sad sam u vešeraju doma i prilično se naradim – najviše posla bude nakon fešta, poput nedavne proslave 25. obljetnice doma, no i svakodnevno bude puno robe za prati – govori Fabijan. Kako i ne bi bilo, dodaje voditeljica kuće Suzana Horvat Kutle, kad na smještaju imaju 75-ero djece, a 25 njih dolazi u dnevni boravak.
– Djeca su smještena u šest samostalnih kućica. Svi kapaciteti su puni, ako netko želi doći u Brezovicu, mora na to čekati dok netko od korisnika ne ode. Dolaze k nama i volonteri, imamo i stalne donatore. Uglavnom, oni koji jednom dođu, vrate se jer ih djeca osvoje svojom iskrenošću i neposrednošću. Zavuče se Brezovica pod kožu – govori S. Horvat Kutle, dok voditeljica stručnog rada Ana Klarić dodaje da je za rad u ovoj kući potrebno srce koje zna i hoće ljubiti – što znači svjesna odluka da se posveti korisnicima punom ljubavi te stručnim znanjem i kvalitetnim sadržajima.
Puno pomaže i što Ivica Piličić, podrijetlom iz Banja Luke, još uvijek živi u kući u Brezovici pa uskoči kad zatreba… nešto popraviti, nekoga nekamo odvesti, otići do dućana...
– Nije mi problem pomoći ni kad navečer pokucaju na moja vrata. Službeno radno vrijeme imamo, no tko bi ih odbio nakon svega što su učinili za nas – zaključuje Ivica.
