Pet sati na hitnoj, napuknuto rebro, modrice od glave do pete i bolovanje od minimalno dva tjedna. Dijana Matić još se oporavlja od bliskog susreta s biciklisticom koja ju je pokosila dok je s kolegicama s posla izlazila iz zgrade na Gornjem gradu. Biciklistica je s mjesta nesreće – odjurila.
Digao ruku i pobjegao
– Pitala sam je zašto se tako ne vozi na Jarunu, a ne po centru grada, a njezin je odgovor bio “Bog s vama”. Potom je odjurila – prisjeća se tog popodneva prije tjedan dana Dijana Matić, koja je trenutačno vezana za krevet jer joj je doktor naredio strogo mirovanje. Počiniteljicu, kaže, nikad nije uspjela pronaći.
– Takvih je slučajeva puno. Oni jednostavno pobjegnu. Tko će zaštiti pješake, vozače automobila, od takvih nesavjesnih biciklista? – pita se ova unesrećena pješakinja.
A da su prometne nezgode između pješaka i biciklista sve češće, pokazuju i podaci zagrebačke policije. U cijeloj su prošloj godini, naime, evidentirali 15 takvih sudara, no samo u prvoj polovici ove godine bilo ih je devet. A ozljede nisu bezazlene, pa je prošle godine njih pet završilo s teškim ozljedama, a isti je broj bio i ove godine. Riječ je o slomljenim rukama, ozljedama glave, iščašenjima zglobova...
– Ja sam završila mjesec dana u gipsu jer me je biciklist udario dok sam izlazila iz trgovine – prisjeća se Marija Fistrić svog iskustva s obijesnim vozačem koji je, kaže, samo digao ruku u znak isprike i napustio mjesto nesreće.
Razlog takvim nesrećama, objašnjava sudski vještak za promet Goran Husinec, jurcanje je biciklista po ravnim dionicama pločnika a da ne paze nailazi li tko iz bočnog smjera.
Postoje i “crne točke”, poput Novog Zagreba, gdje je takvih ravnih poteza mnogo, ili Gornjeg grada, gdje se vožnjom po nizbrdicama mogu razviti velike brzine. Zato su pedalisti, ističe, uvijek odgovorni ako nalete na pješaka.
– Nalaze se na pješačkom nogostupu, gdje inače ne bi smjeli biti i samim time krše prometne propise ako se ne radi o obilježenoj stazi. Moraju biti izuzetno pažljivi dok se voze, a ne juriti kao da se nalaze na Zelenom valu – objašnjava Husinec. Postavljanje registracija na bicikle, dodaje, u nekim je zemljama uspješno rješenje, ali kod nas, nažalost, takvo što ne bi zaživjelo.
– Za naše građane to bi značio samo još jedan udar na njihov džep. Uostalom, malo bi tko nekoliko sekundi nakon što ih udari biciklist išao čitati tu malu registracijsku oznaku – ističe Husinec.
Ako pješaka “potrefi” pedalist, a pritom bude ozlijeđen, objašnjavaju iz zagrebačke policije, treba pozvati policija, koja po službenoj dužnosti obavlja očevid, a sudionici nesreće moraju razmijeniti osobne podatke. Sve zatim ide na sud. Ako se policija ne pozove, a nastala je materijalna šteta, stvar se rješava privatnom tužbom. A pobjegne li vozač s mjesta nesreće, obavlja se očevid, uzima se opis, pa čak i tragovi DNK. Ako postoje kamere, snimke se koriste kao dokazni materijal kojim će se pokušati pronaći prijestupnika.
Teško naplatiti štetu
No, ostane li drski vozač i dalje nepoznat, kažu nam stručnjaci za osiguranja, na novčanu odštetu žrtva može zaboraviti. Građanima je, naime, dostupan garancijski fond Hrvatskog ureda za osiguranje koji pokriva naknadu štete u slučaju prometnih nesreća s nepoznatim ili osiguranim vozilima. No, Ured se u svom radu oslanja na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a taj zakon bicikl ne smatra vozilom, pa se žrtva nesreće iz tog fonda ne može naplatiti.
– Drugim riječima, ako ih netko na biciklu pokupi i pobjegne, nemaju načina da naknade eventualnu štetu – potvrđuje nam to jedan od stručnjaka Kruno Slonjšek.
zato ja kad izlazim na ulicu prvo provirim glavom lijevo-desno da ne bi koji biciklist vozio ko lud...